Odijevali su te ko mehaničara, šišali na tutu, prutali ti šiške, zubi su ti bili crni, igrao si se u pržini, bio si naoružan drvenim lukom i strijelom, i sreću si zvao vau-vau bombonima. Nisi znao, a niti trebao znati za bolje, jer je to, shvatit ćeš s kasnije distance vremena, bilo najbolje ikada. Između tebe tada i tebe danas dogodio se život. Surov i nemilosrdan. Sa svim usponima i padovima. I mada sad imaš trendovske frizure, trendovsku odjeću, trendovske dućane i trendovske frendove, sve je manje istinske radosti. I u tebi i oko tebe. Odlomi zato ko kocku čokolade ovu sreću koja čak i nakon toliko godina, isijava iz starih fotografija.

Onda kad nam je malo bilo sasvim veliko. Kad je dan završavao s crtanim, a san počinjao s Dnevnikom u 19:30h. Program iza Dnevnika bio je najveća misterija tvog djetinjstva, ali nikad se nisi bunio.

Onda kad bi utrčavao u kuću samo po šnitu kruha s nečim. Ponekad samo posutu šećerom. I to je bilo skroz dovoljno za najljepši, krnjavi osmijeh upućen majci, i snagu da možeš opet u šprint, te tko zna koje po redu raskrvavljivanje koljena. Flaster je tada bio tvoj najbolji pajdo.

Onda kad bi redovno napravio neko sranje, pa bi te roditelji samog poslali da ubereš šibu koja će se kasnije omotati oko tih vragolastih ti nogu. Bilo je neke fascinantne ljepote u tom biranju najbolje šibe, koja se tvom uplakanom, dječjem oku činila najmanje bolna, ali nisi se bunio uopće, jer se znao neki red. Kad napraviš belaj, fasuješ degenek. Prosto i logično.

Onda kad se jedini telefon nalazio usred kuhinje, a kuhinja je bila puna čeljadi, i tebe bi baš tada zvao malac koji ti se sviđa da upita oš li mu posudit šestar, i cijela konverzacija bi tekla pod mitralješkim okom tvog ćaće koji s fotelje tvoje disanje motri ko Hitler.

Onda kad je ćaća imao bijelog Fiću, pa bi svaki put s kišom i olujom dok se vozite kroz lokvu vikao: „Dignite noge, ulit će se unutra!“

I sve što si čuo bio je cirlik.
I sve što si osjetio bila je sreća.

Neka vam ova nedjelja donese spokoj tih bezbrižnosti. Cirlik u krugu obitelji. Onda kad nam je malo bilo sasvim veliko. I ljudi su ličili na ljude. Kad nisi znao šta je rat, mržnja, krediti, kamatari, dugovanja, samoubojstva, ubojstva, genocid, logori, banke, leasing, mobbing, bulling, teambuilding, facebook.

Udahni zato sebe od nekad da možeš izdržati sebe danas. I sve ovo što smo u međuvremenu postali, bježeći od nas.

Martina Mlinarević Sopta