Čovjek koji je spasio svijet napokon primio priznanje

O incidentu se niz godina nije smjelo govoriti, doznalo se tek devedesetih. Prema protokolu, Petrov je morao ispaliti rakete na ciljeve u SAD-u.

Za Stanislava Petrova, 74-godišnjeg umirovljenika iz ruskog grada Frijaznova, možda nikada niste čuli, no taj vitalni starčić, koji dane provodi hraneći golubove u parku u svom gradu, zaslužan je za to što svijet kakav danas poznajemo još uvijek postoji. Naime, Stanislav Petrov je čovjek koji je – a to se godinama nije znalo – spriječio globalni nuklearni rat.

Danas umirovljenik, Stanislav Petrov bio je osamdesetih godina prošlog stoljeća pukovnik ruske vojske i zapovjednik zapovjednog centra OKO smještenog u blizini Moskve, srca sustava koji je upozoravao na nuklearne projektile koji bi eventualno bili ispaljeni na tadašnji SSSR. Dvadeset i šestog rujna 1983. računala u centru oglasila su alarm. Prema Moskvi je iz SAD-a poletjelo pet interkontinentalnih balističkih raketa s nuklearnim bombama na sebi, a vrijeme udara u cilj mjerilo se u minutama!

Prst na obaraču

– Nikada nisam ni pomišljao da bih se mogao naći u takvoj situaciji iako smo bili uvjereni da nas Amerikanci mogu napasti te da je samo pitanje trenutka kada će se to dogoditi. Hladni rat bio je u to doba ledeno hladan – kaže Petrov sjećajući se tih trenutaka.

Iako je prema protokolu trebao odmah ispaliti salvu nuklearnih raketa iz sovjetskih baza koje bi pogodile ciljeve na području SAD-a i Zapadne Europe, Petrov je oklijevao. Oboružao je sustav, ali crveni gumb nije pritisnuo.

– Sve je bilo spremno, ali nisam htio ispaliti rakete, bilo je jasno da to znači kraj svijeta kakav poznajemo – kaže Petrov, koji je odlučio sačekati još nekoliko minuta da vidi što će se dogoditi. Minute su prolazile, a računala su pokazivala da se američki projektili sve više približavaju SSSR-u. Alarm je potresao cijeli centar, no Petrov nije ispaljivao protuudarnu salvu niti je obavijestio svoje nadređene o krizi koju je upravo prolazio.

– U takvim situacijama ne možete racionalno analizirati, nema puno vremena, već se oslanjate na instinkt. A on mi je govorio da nešto nije u redu. Dvije sam stvari imao na pameti. Prije svega, računalo je pokazivalo da prema nama leti pet projektila ispaljenih iz jedne baze. Opći napad Amerikanaca zasigurno se ne bi ograničio na samo pet raketa. I drugo, računalo nema mozga i može pogrešno protumačiti signale za nuklearne rakete – kaže Petrov, koji je zaigrao na kartu sreće. Išao je na sve ili ništa, odlučio je pričekati udar projektila. Računala su pokazivala da se projektili sve više i više približavaju, do nuklearnog udara ostala je još samo minuta, trideset sekundi, deset, pet... Ljudi u centru spremili su se na najgore... A onda – ništa. Ni jedne eksplozije nad Moskvom. Ni traga udaru. Računalo je govorilo da su rakete pogodile glavni grad, no vani, u središtu grada ljudi su se i dalje spokojno šetali, ptice su pjevale tog lijepog jesenjeg dana... Uzbuna je očito bila lažna.

Incident zataškan

– Da sam samo nazvao svoje pretpostavljene, dobio bih nalog da pucam, to je gotovo sigurno – kaže Petrov. Prijavio je cijeli incident, a istraga je pokazala da je ruski satelit krivo očitao podatke zbog rijetkog fenomena poravnanja Sunčevih zraka na oblacima i putanje satelita. Petrov je uskoro umirovljen, a doživio je i živčani slom. O incidentu se do devedesetih ništa nije znalo, no u međuvremenu je sve procurilo u javnost. Prije nekoliko dana Petrov je dobio i Dresdensku nagradu za mir kao čovjek koji je spasio svijet.

– To se događalo u burnim vremenima, kada je odnos SSSR-a i SAD bio na najnižoj razini u povijesti. Očekivali smo udar, a sovjetsko je vodstvo zahtijevalo napad ako išta bude sumnjivo – kaže Oleg Kalugin, bivši šef protuobavještajne službe KGB-a.

Za šest do osam mjeseci sav bi život na Zemlji potpuno nestao

Da je Petrov ispalio rakete, bio bi to kraj čovječanstva, kaže Igor Tabak, analitičar portala obris.org.
– Salve koje su u to vrijeme bile predviđene za ispaljenje na suparnika brojile su tisuće nuklearnih projektila koji su bili naciljani prema urbanim središtima. Oni koji bi preživjeli izmjenu raketa umrli bi za šest-osam mjeseci. Naime, od siline detonacija digla bi se prašina koja bi na nekoliko godina zaklonila sunce i izazvala nuklearnu zimu – kaže Tabak.