Božanska alkemija

Gospodin Jeremy Hoffer 

Gospodin Jeremy Hoffer je 17 godina bio aktivni član Sai organizacije, obnašajući dužnosti na regionalnim i lokalnim pozicijama. Diplomirani je student povijesti i ima titulu magistra nauke s američkog univerziteta u Denveru. Sada radi kao učitelj u Denveru pomažući stvoriti obrazovne uvijete za djecu koja imaju slabije prihode.

Nudim svoj najiskreniji i najponizniji poklon Bhagavanu. Sai Ram, poštovani starješine, braćo i sestre! Kao dječak koji je rastao u Americi, nikada nisam mogao zamisliti da ću putovati svijetom, pogotovo ne da ću doći na drugu stranu planete u udaljeno indijsko selo kao što je Puttaparthi. Za mnoge je Amerika zemlja snova, zemlja prilika za tisuće koji odlaze tamo svake godine tražeći bolji život. Ali za mene, cesta koja vodi k boljem načinu života, počinje ovdje u ovom malenom uglu Andra Pradesha, u ovom prebivalištu najvišeg mira i domu Bhagavana Sri Sathya Sai Babe.

Dok su milje koje sam proputovao možda velike, transformacija koju sam prošao je još veća. Kratko nakon mog prvog putovanja ljudi koje poznajem počeli su govoriti: „Jeremy, ne znamo što je s tobom, ali ti si se promijenio.“ Čak mi je i moj otac rekao: „Jeremy, ja uopće ne znam tko je Sai Baba, ali na osnovu pozitivnih promjena koje sam vidio u tebi, On mora da je u redu.“ I tako je počeo moj novi život. 

Pod Njegovom zaštitom i vodstvom

Bhagavan me je ščepao u odlučujućem trenutku, u trenutku koji je trebao oblikovati moj život. Tada sam imao 18 godina, bez pravca u životu i bio sam u lošem društvu, ali Bhagavan je za mene imao drugi plan. Nakon što sam pročitao o Njegovoj inkarnaciji počeo sam proučavati Sai literaturu, sudjelujući u radu lokalnog Sai centra te putujući ovamo da bih Ga vidio baš u isto vrijeme kada se krilo mladih u Sathya Sai Babinoj organizaciji počelo rascvjetavati.

Priključio sam se grupi od 18 mladih iz Sjedinjenih država koja je prisustvovala Bhagavanovom ljetnom tečaju u Brindavanu 1995.godine te sam imao sreće biti prisutan prvoj i drugoj Svjetskoj konferenciji mladih. Nakon toga sam završio zadnju godinu svog koledža u Hyderabadu gdje sam živio i radio s grupom mladih iz tog grada. Sada, u dobi od 36 godina, točno pola svog života proveo sam pod Bhagavanovom brigom te sam beskrajno zahvalan Bhagavanu što me je vodio sigurnim putem kroz te važne godine moje mladosti.

Tri važne lekcije

S poniznošću nudim ovom veličanstvenom skupu nekoliko lekcija koje sam naučio kroz ova putovanja:

1. Prvo, nađite utočište u Saijevim riječima.

2. Drugo, uzmite Bhagavana kao svog jedinog prijatelja.

3. I treće, uključite se svim srcem u dobra djela.

Želio bih sada objasniti svaku od ovih lekcija koje sam naučio.

Prvo, nađite utočište u Saijevim riječima.

Bhagavan kaže da je „…um izvor svih patnji“. Baš kao što se trn može koristiti da bi se uklonio trn, tako se isto patnja našeg zbunjenog i neuračunljivog uma može smanjiti razmišljanjem o Bhagavanovim riječima i idejama. Ali o tim se riječima mora meditirati. Hrana se ne može probaviti tako da se samo jednom prežvače, a mentalni mir se ne može postići brzim ili povremenim čitanjem Saijevog učenja. Prema mom iskustvu, umu često treba mnogo godina da bi shvatio značenje Njegovog učenja.

Na primjer, Bhagavan često opisuje duhovni put kao kuću: temelj je samopouzdanje, zidovi su samozadovoljstvo, krov je samopožrtvovnost, a kuća je samoostvarenje. Godinama sam slušao ovu analogiju i ona mi je cijelo vrijeme bila nejasna. Tek nakon nekoliko godina rada na toj zagonetki, palo mi je napamet da Svami opisuje redoslijed događaja te da se kroz svako stanje mora proći da bi se došlo do idućeg. Ništa se ne može dogoditi bez samopouzdanja.

Uz samopouzdanje možemo se početi uključivati u svijet i iz njega izdvajati vlastite želje – samozadovoljstvo. Ali prije ili kasnije moramo naučiti da zadovoljavanje vlastitih želja ne donosi trajni mir i sreću. Na toj točki moramo početi koristiti vlastiti potencijal da bismo smanjili patnje drugih. A tek nakon što je „krov“ samopožrtvovnosti konstruiran „stan“ samoostvarenja može biti siguran.

Možda je istina ovih jednostavnih učenja brže došla do drugih. Za mene je trebalo vremena da je probavim. No moj je stav da svi moramo uložiti napor, u dubljem smislu, u razumijevanju Bhagavanovih riječi, a ne samo preletjeti preko površine. Mentalni mir se može postići ako svi nađemo utočište u Njegovim riječima.

Drugo, uzmite Bhagavana kao svog jedinog prijatelja. 

Za mlade ljude je prijateljstvo veoma važno, a često je krivo shvaćeno i krivo korišteno. Svami kaže: „Reci mi koje je tvoje društvo, a ja ću ti reći tko si ti.“ Utjecaj društva kojeg se držimo je veoma moćan, posebno u mladosti. Dakle, biti u dobrom društvu je bitno za dobar život. No, istinsko značenje prijateljstva zaslužuje pažljivo istraživanje.

Bhagavan nam objašnjava da je: „Bog jedini istinski prijatelj.“ Trebali bismo se onda zapitati: „Tko je prijatelj?“ Prijatelj nam može osigurati društvo i druženje – to je istina. Ali istinski prijatelj je onaj koji poznaje najdublju riznicu našeg srca, čija je briga za nas savršena i neiscrpna te koji nam je bliži nego bilo tko drugi. A tko drugi može biti taj prijatelj, nego Bog?

Jednom me Svami potapšao po prsima te je rekao: „To nije sofa – dvosjed, to nije muzički stolac… Tvoje je sjedalo na ovoj plohi, a moje je sjedalo u tvom srcu.“ Istinskom sneham ili prijateljstvu, ne bi trebalo snižavati cijenu tako što ćemo u srce stavljati sve stvari. Trebali bismo rezervirati našu ljubav za Boga, jer tko može zaista zadovoljiti bol i najdublje čežnje našeg srca, nego On?

I konačno, trebali bismo se svim srcem uključiti i dobra djela

Krivo korištenje tijela vodi do svih vrsta nevolja. No, da bismo izbjegli tu patnju trebamo dobro koristiti naše tijelo. Svami je odredio da je služenje prikladno korištenje tijela, a također i moćan alat za duhovnu transformaciju. „Podčini tijelo, ispravi um, okončaj s osjetilima!“, rekao je Bhagavan.

 

Da bih ilustrirao ovaj stav želio bih podijeliti s vama jedno iskustvo. U USA, mladi redovito rade različite projekte služenja. Jedna izvanredna prilika je došla 2005.godine kada je uragan Katarina uništio obalu južnih država Louisiane i Mississippi. Sai mladi su brzo odgovorili, izabravši gradić koji nije primao mnogo pomoći te su poslali veliki kamion pun potrebnih stvari u Tylertown, u Mississippi. 

Sai mladi u akciji - popravljaju domove odmah nakon katastrofe uragana Katarina.

Nezadovoljni tim početnim naporom, organizirali smo drugo putovanje da bismo popravili krovove i domove siromašnih žrtava koje to nisu same mogle nakon te strašne oluje. Takvi veliki projekti su inspirativni te želimo postati dio njih, no volio bih podijeliti s vama drugi primjer koji dobro oslikava snagu služenja čak i na relativno niskoj razini.

Magija nesebičnog rada

Budući da zime mogu biti veoma hladne i snježne u mnogim dijelovima Amerike, beskućnici se izlažu riziku da se smrznu bez prikladne odjeće i obuće. Nekoliko zima ranije, neki su članovi naše grupe primijetili da neki beskućnici u našem gradu imaju samo plastične vreće navučene na noge kao obuću. Donijeli smo, dakle, odluku da ćemo iduće zime kupiti 75 pari čizama i podijeliti ih među beskućnicima.

Kada smo otišli u prodavaonicu da bismo kupili tih 75 pari čizama, svidjelo nam se što se vlasnik trgovine osobno pobrinuo za nas. Trebalo je podosta vremena da se kupi tako mnogo čizama i u nekom trenutku našeg zajedničkog rada vlasnik trgovine nam je rekao: „Momci, 75 pari čizama je velik broj. Bili vam smetalo ako pitam što namjeravate s njima?“ Mi smo mu objasnili da ih ove zime planiramo dati ljudima koji nemaju dobru obuću.

On je nakratko ušutio, a onda je rekao: „Momci, sve ove godine koliko sam bio u ovom poslu s cipelama, nikada nisam vidio nikoga da je došao u moju prodavaonicu i učinio to što vi radite. Prodat ću vam ove čizme, no naplatit ću vam samo cijenu koju sam ja platio za njih. Žao mi je da za ovo nisam ranije znao, inače bih mogao poraditi na tome sa svojim dobavljačima pa bih dobio čizme još jeftinije. Molim vas javite mi se sljedeće godine da bismo mogli raditi zajedno na ovom dobrom djelu.“

Konačno kada smo platili čizme i napuštali prodavaonicu, vlasnik reče: „Momci, svake godine pozivam svoje zaposlenike i njihove obitelji da dođu u prodavaonicu prije Božića te im dajem veoma velik popust. Želim da dvojica od vas također dođu sa svojim obiteljima da bih mogao dati i vama tu istu priliku.“

Kada je ljubav u akciji

Na dan kada smo planirali podijeliti čizme, naša grupa mladih je imala sastanak da bi se razgovaralo o poslu. Veoma često su siromašni i beskućnici tretirani loše, čak i kada im ljudi nude uslugu. Svi smo se složili da ćemo raditi drugačije. Podsjetili smo se da je Bog unutarnji stanovnik svakog živog bića i zato ćemo svaku pojedinu osobu tretirati kao da je Svami osobno te pokazivati samo ljubav spram svih i svakomu. Kada je dugi red ljudi počeo ulaziti u donjogradsku crkvu u kojoj smo dijelili čizme, siromašni i beskućnici bili su najprije veoma nemirni i agresivni međusobno, a i prema nama. No naša se grupa nastavila odnositi s ljubavlju prema svima njima.

Veoma brzo atmosfera se počela mijenjati. Uskoro su svi postali tihi, dobrog vladanja i sretni. Svaka je osoba bila pozvana da sjedne te joj je poslužena hrana i piće dok su čekali svoj red da nađu par čizama. Kada je došao njihov red, naši su im radnici skinuli stare cipele i čarape s njihovih iscrpljenih i umornih nogu te su ih pažljivo obuli u novi par čarapa i čizama poslavši ih na njihov put sretne i ispunjene. Na kraju dana, kada su gotovo sve čizme podijeljene, bio je ovdje jedan čovjek koji je primio svoj par čizama i već je bio na odlasku kada je primijetio drugog čovjeka koji nije mogao naći čizme koje bi mu pristajale. Čovjek koji nije mogao naći čizme bio je veoma obeshrabren jer su njegove cipele bile u jako lošem stanju i nisu bile prikladne da izdrže teške zimske mjesece. Primijetivši to, prvi je čovjek s čizmama u ruci otišao do tog čovjeka i dao mu svoje čizme rekavši: „Čini se da ti trebaš ove čizme više nego ja. Moje su cipele u boljem stanju od tvojih pa te molim uzmi moje nove čizme.“ S tim su obojica otišla smiješeći se.

Ne trebamo čekati da nas pogode uragani da bismo imali priliku služiti. Ustvari, bilo koji čin ljubavi upućen da bi olakšao patnju druge osobe, hvalevrijedno je služenje. U tom je radu ljubav osnovni sastojak. Služenje nije ništa više nego ljubav u akciji. Ono ima snagu ne samo podići pogaženoga, nego također i transformirati nas u nesebičnija ljudska bića. Jedna veoma lijepa teluška pjesma obuhvaća Svamijevu poruku o služenju:

Nacija se ne odnosi na zemlju, nego na koncentraciju njenih ljudi.

Volimo svoju zemlju, živimo uz pomoć požrtvovnosti.

Vodimo sveti život i budimo čestiti.

Pustimo da ode sebičnost i okupimo se oko stopala Sathya Saija.

Prepoznajmo našu unutarnju snagu i upregnimo snagu mladih.

Služimo na bezbroj načina siromašne u selima.

Čak i ako je zadatak izazovan, radimo u jedinstvu i služimo Svamija u svemu.

Svi smo mi djeca Majke Sai, mi smo svi, ustvari, Njegovi.

Draga braćo i sestre! Nisam siguran možemo li istinski pojmiti značenje Svjetske konferencije mladih. To što smo ovdje, mora biti dar koji smo zavrijedili kroz mnogo života. Svi smo mi došli izdaleka - avionom, vlakom i automobilom, da bismo bili ovdje, no putem transformacije svi moramo još mnogo hodati. U ime svjetske mladeži, molim Te Bhagavane da nas vodiš putem do našeg odredišta i blagosloviš nas snagom da bismo bili idealna Sai mladež.

Izvornik: http://media.radiosai.org/Journals/Vol_05/01NOV07/07-Hoffer.htm

Prevela: Lidija Horvat, svibanj, 2008.

Hvala Safiris za ovaj mail!