Mnogo puta sam u molitvi rekla Isusu da želim biti kao On. Isus je moj uzor. Svim srcem sam željela biti kao On! U molitvama sam ga molila da mi pomogne u tome, jer sam uviđala svoju slabost i nemoć.

U silnoj ljubavi i zanosu, vidjela sam sebe u bijeloj haljini prolaziti kroz polja i livade, dok mi je povjetarac lelujao duge kose. Pjevala bih, slaveći Gospoda, sa pticama na grani i u letu, zamišljajući da i one slave svog Stvoritelja.

Lišće u krošnjama je šumorilo i ja sam razabirala da i ono slavi i kliče: Aleluja!

Uzdizala bih ruke i blagoslivljala ptice i drveće, razmišljajući kako su i oni stvorenja Božja. Susretala bih ljude u tramvaju i na ulici i tiho im slala blagoslove i molitve.

Htjela sam biti sveta na neki uzvišeni način.

Htjela sam biti kao Isus, bez grijeha i u mislima sam se uzdizala iznad ovozemaljskog blata.

Biti kao Isus!

Ima li što bolje, ljepše i svetije? Molila sam:

“O, Bože, pomozi mi da budem kao Isus!” Jednog dana dok sam molila, učini mi se da razabirem glas: “Hoćeš biti kao Isus? U kojoj to prilici želiš biti kao On?

Hoćeš li biti kao On, kada su ga se svi odrekli? Kada su ga popljuvali i ponižavali?

Ti, kojoj pozli kada vidi popljuvanu cestu! Hoćeš li šutjeti i podnositi popljuvana, ponižena, ostavljena?

Hoćeš biti kao Isus?

Da li onda, kada je krvav padao pod teretom križa?

Kada je bio užas svjetine i kada je razjarena gomila urlala:

“Razapni ga, razapni!”

Hoćeš li i onda biti kao Isus, kada su zabijali čavle kroz Njegove ruke i noge; kada su ga uzdigli na drvetu križa a On ih nije proklinjao!

Onda, kada su mu se udovi izokretali viseći između neba i zemlje? Ili onda kada je trpeći molio Oca da im oprosti, jer ne znaju što čine?

Hoćeš li mu i onda biti sličnom kada je On, nedužan, uzeo na sebe krivnju svih ljudi,, da je i sam Otac okrenuo svoje lice od Njega a sve zato, da bi svima koji mu se obrate bilo oprošteno! Bi li mogla dragovoljno predati svoj život za zločince, varalice, propalice: grešnike?

Reci, kada želiš, u kojoj prilici, biti kao Isus?”

Zanijemila sam. Plakala sam kao nikada prije. Shvatila sam da samo kroz Isusa mogu postati svetom. Sama to nikada ne bih mogla biti. A, tko bi to i mogao biti? Nitko nije kao On! Moj Isus, moj Spasitelj.

Mogu čeznuti da budem bolja. Mogu željeti da budem svetija; da opraštam kada me vrijeđaju i da ljubim kada me zlostavljaju.

Sve to mogu: i čeznuti i nastojati i boriti se unatoč životu, protiv sotone i ljudi - i same sebe, no kako postići da budem kao On? Kada me popljuju i ponize, kako mogu?

Tada opet onaj unutarnji glas:

“Samoj ti je nemoguće ali u Bogu, sve ti je moguće!”

Sada znam, ne mogu biti kao On, ali mu mogu biti sve sličnijom.

Dopustiti mu da djeluje u meni.

Kada mi se učini nemogućim pobijediti u prilici u kojoj se nalazim, zamoliti Njega, da stane ispred mene, ispred moje volje i mog ponosa.

I gle, sve je istina!

Kada mi uzdrhti srce i kada se stegne; kada zaprijeti da mi se prolije žuč, makar i posljednjom snagom u mislima zavapim: “Isuseeeeee, Ti!! Jaaaaaaaaa ne mogu!”

Kao da je i sama misao bila dovoljna. Kao da se Njegova blaga ruka spušta na moje uzburkane misli i tijelo.

 Sve se stišava i umiruje. Kao onda, kada je zapovjedio uzburkanim valovima i vjetru: nastaje mir!

Poslije se rađa radost. Radost, jer je Isus pobijedio.

Radujem se što sam i ja pobijedila s Njim. Pobijedila najljućeg neprijatelja: sebe!

Onda se smješkam i mislim:

“Isuse, zar Ti nisam sada nešto malo više sličnija?”