Arun je dio života proveo s Mahatmom; kad je imao 12 godina, roditelji su ga odveli u Indiju da živi s djedom. Tamo je boravio od 1946. do 1948. godine, tijekom jednog od najburnijih razdoblja za tu zemlju. Indija se borila za neovisnost od britanskih kolonizatora, a Mahatma Gandhi predvodio je veliki pokret koji se odupirao tadašnjoj britanskoj vlasti preko nenasilja i građanske neposlušnosti. Dva mjeseca nakon što se Arun Gandhi vratio u Južnu Afriku, 30.1. 1948 godine njegova djeda ubili su indijski nacionalisti jer su smatrali da svojim metodama slabi indijsku poziciju. Deset godina nakon tog događaja, Arun se - iz aparthajdskog režima Južnoafričke Republike, gdje su ga "bijelci tukli jer je previše crn, a crnci jer je previše bijel" -  vratio u Indiju, i od tada je započeo borbu protiv siromaštva, mržnje i netrpeljivosti u toj zemlji, kao i u drugim područjima svijeta. Društveno-ekonomski programi, koje je pokrenuo i vodio sa suprugom sve do njezine smrti 2007. godine, dosad su utjecali na poboljšanje najmanje pola milijuna života u ruralnim dijelovima Indije.

Sjećate li se života s djedom i turbulentnog vremena u kojem se Indija tada nalazila?

Da, vrlo se dobro sjećam tog perioda. Živio sam s njim za vrijeme najtežih dana njegovog života, u vrijeme kad je Indija svaki trenutak trebala postati neovisna. To je rezultiralo pobunom i sukobom između Hindusa i muslimana tijekom čega mi nije dopuštao da ga slijedim i idem za njim.

Možete li opisati atmosferu prije atentata?

Nisam bio s njim u to vrijeme, ali atmosfera je bila napeta. U Delhiju je bilo mnogo izbjeglica koji su bili bijesni jer su sve izgubili. Desničarska frakcija Hindusa je okrivljavala Gandhija za sve. Pokušali su ga ubiti u isto vrijeme i na istom mjestu 20. siječnja. Bacili su bombu na molitvenom okupljanju. Jedna osoba je uhićena i sve je priznao, ali policija nije uspjela uhvatiti ostale suučesnike i ti isti ljudi su se nakon 10 dana vratili na isto mjesto i ustrijelili Gandhija.

Je li njegova smrt promijenila tijek događaja u Indiji?

Da, mislim da je njegova smrt sve promijenila. Iako ne postoji dokaz, okolnosti insinuiraju da su birokracija, političari i policija dopustili da Gandhi bude ubijen. Jer, za njih je Gandhi mučenik bio bolji od živog Gandhija. Živi Gandhi ne bi dopustio indijskim birokratima i političarima da žive u raskoši koju su uveli britanski kolonizatori. Na kraju se desilo da smo uklonili britanske imperijaliste i zamijenili ih Indijcima, tako da nas sad predstavnici našeg naroda ugnjetavaju sad predstavnici našeg naroda ugnjetavaju.

Što je motiviralo Mahatmu da postane osoba kakvu danas poznajemo?

Mislilm da je ključni trenutak i prekretnica u njegovom životu bila kad je izbačen iz vlaka u Južnoj Africi unatoč tome što je imao voznu kartu za prvi razred,  samo zato što je bio tamne kože. To ga je poniženje razljutilo, ali je odlučio iskoristiti bijes u pozitivnom i konstruktivnom smislu radije nego da napravi ispad i osveti se. Shvatio je da je mržnja ono što ljude tjera na nasilje i da borba mržnjom protiv mržnje samo  povećava nasilje. Civilizirani način je boriti se ljubavlju protiv mržnje i njome mijenjati ljude. 

Dana 30. siječnja u Indiji se obilježava kao Dan Mučenika. Što bi Vaš djed rekao o Indiji da je još uvijek živ?

Rekao bi: "Ovo nije Indija kakvu sam sanjao".  Htio je da Indija bude posvećena nenasilju; Indiju u kojoj je dobrobit svih ispred dobrobiti dijela stanovništva. Htio je Indiju u kojoj bi svako selo bilo neka vrsta samoodržive republike, a demokratske institucije bi se iz tih seoskih zajednica razvijale u institucije na nacionalnoj razini. Vjerovao je u univerzalnu kvalitetu života za sve, a ne samo za one koji imaju novca. Iskreno je vjerovao da " svijet ima dovoljno za svačije potrebe, ali nedovoljno za svačiju pohlepu".

Koliko su se indijsko i južnoafričko društvo u kojima ste živjeli promijenili posljednjih desetljeća?

U Južnoafričkoj Republici su se riješili rasne eksploatacije i uveli ekonomsku eksploataciju. Političari koji su se nekad borili za prava naroda, sad su se uljuljkali u poziciji moći i uživaju u istom luksuzu u kakvom je nekad uživala "bijela vlada". Udaljili su se od mase koja još uvijek pati od nezaposlenosti i nedostatka hrane. Isto se dogodilo i u Indiji. U obje zemlje materijalizam se ukorijenio, a moral je odbačen. Sada je na snazi zakon džungle: preživljavanje najjačih.

Statistike pokazuju da je silovanje jedan od učestalijih indijskih društvenih problema zadnjih desetljeća. Ali bilo je potrebno da dođe do najbrutalnijeg i najekstremnijeg nasilja - silovanja i zlostavljanja studentice i učenice - da društvo odreagira. Zašto je tomu tako?

Prastara društva imaju duboko ukorijenjene probleme. Žene su uvijek bile degradirane na razninu niže klase. Doslovno su bile robinje svojih roditelja, a zatim i supružnika, da bi kasnije bile robinje svojih sinova. Bit će potrebno jako puno vremena da se iskorijene te tisućama godina stare tradicije. I to se ne može postići samo zakonom. Mora postojati poseban trud uložen u edukaciju i kulturološku promjenu perspektive. A to se baš i ne događa.  Vlada samo donosi zakone, ali polovina njih se ne impelmentira. Sada imamo fenomen mladih neobrazovanih ljudi koji su odjednom postali multimilijunaši zahvaljujući agencijama nekretnina koje su otkupile njihova zemljišta. To što se nedavno dogodilo je najsramotnija manifestacija neciviliziaranog ponašanja. Pozitivna stvar u svemu tome je što je probudilo cijelu naciju i potaknulo je na promjenu.

Tijekom djetinjstva na svojoj ste koži osjetili ugnjetavanje i rasizam. Kako je to utjecalo na vašu posvećenost borbi protiv nasilja u svijetu?

Suditi ljudima zbog boje njihove kože, ili zbog bilo kojeg sličnog razloga je zlo. Ponižavajuće je i uzrokuje gnjev. Potaknuo ga je i u meni, ali sam od djeda naučio da takve emocije ne smijem zloupotrebljavati. Umjesto toga, potrebno ih je koristiti konstruktivno za mijenjanje društva. Pravda nije osveta, pravda bi trebala biti promjena. Jer, doista, "oko za oko" će samo učiniti svijet  slijepim. Zato sam posvetio  život tome da postanem promjena koju želim vidjeti u svijetu.

Između brojnih publikacija koje ste objavili tijekom svoje karijere, uredili ste i knjigu eseja Svijet bez nasilja: može li Gandhijeva vizija postati stvarnost?. Dakle, može li njegova vizija to postati, ili je ona iz današnje perspektive (i dalje) utopistička vizija?

Kad god su ljudi bili odlučni da promijene nešto što se u tom trenutku činilo nemogućim, to je na koncu postalo moguće. Kada govorimo o miru, mi samo pretpostavljamo da je to nemoguće ili utopijski i ne poduzimamo ništa. I, naravno, ako ne poduzimamo ništa, mir se ne može postići. Pored toga, mir nije odsustvo rata. Mir će biti postignut kad prestanemo diskriminirati, iskorištavati i mrziti druga ljudska bića. Mir će nastupiti kada prestanemo živjeti u našim nacionalističkim čahurama i počnemo smatrati da cijeli svijet pripada jednoj ljudskoj rasi. Mir će doći kada bogate nacije prestanu grabiti svjetske resurse za sebe ostavljajući ostale u siromaštvu i neznanju. Mir je ljubav, poštovanje, suosjećajnost, prihvaćanje i zahvalnost. Ako je ovo utopistički, onda jedino mogu reći - Bože, spasi čovječanstvo od njegovog divljaštva.

Postoje li danas neke zablude u vezi vašeg djeda, posebice u pogledu njegove flozofije?

Mnogo je zabluda, ali najrazornija je vjerovanje da je nenasilje oružje za rješavanje sukoba koje se može koristiti kao pištolj kad zatreba. Nenasilje je način života. Ako ne iskorijenite sve negativno, poput ljutnje, mržnje i predrasuda iz svog karaktera i stava, nikad ne možete biti nenasilni. Potrebno je iskorijeniti negativnost i odgovoriti  na nju pozitivnim mislima, ljubavlju, poštovanjem, suosjećanjem, prihvaćanjem i to treba napraviti bezuvjetno. Nije dovoljno voljeti nekoga tko voli vas. Pravi test je kada možete voljeti nekoga tko vas mrzi. Tek tada ste istinski nenasilna osoba. Tada ste istinski civilizirani.

Zadnjih nekoliko desetljeća Mahatma Gandhi postao je neka vrsta  pop-kulturne ikone, referentna točka koliko Hollywooda toliko i političkih vođa najmoćnijih zapadnih zemalja. Barack Obama, primjerice, pozvao se na Gandhijevo učenje i naslijeđe u najmanje tri predizborna govora 2012. godine, dok su u isto vrijeme američke bespilotne letjelice koje je dotični odaslao obilato terorizirale pučanstvo po pasivnim krajevima Bliskog Istoka.

Političari i ostali slični njima doista se često pozivaju na Gandhija. Mnogi od njih to čine opetovano. Ne može se mnogo učiniti po tom pitanju. Radije bih citirao samu Gandhijevu izjavu, izrečenu nekoliko tjedana prije njegove smrti. Upitan kako će se građani Indije ponašati nakon njegove smrti, on je odgovorio: "Slijedit će me za mog života, obožavati kad umrem, ali moj cilj nikad neće biti njihov cilj".

Gandhi je nominiran u nekoliko navrata za Nobelovu nagradu za mir, ali nikad ju nije dobio.  Za razliku od njega, Nobelom su se okitili ljudi poput Henryja Kissingera, Menachema Begina i Baracka Obame, zbog čega je Gabriel Garcia Marques jednom prilikom ustvrdio kako bi nagradu trebalo preimenovati u "Nobelovu nagradu za rat". Zašto, po vašem mišljenju, Gandhi nikad nije dobio Nobela?

Nobelova nagrada oduvijek je bila politički intonirana. Britanci su u to vrijeme vladali Indijom i jednostavno nisu željeli da nagrada ode u ruke moga djeda. Stoga su uspješno utjecali na Nobelovu norvešku komisiju. Ali, i da je scenarij bio drugačiji, da je proglašen laureatom, mislim da bi moj djed ionako odbio tu nagradu. Naime, on nije vjerovao u "nagrade". Što se tiče Nobelove nagrade, ona je, kao što vidimo, postala obična farsa.

Da je vaš djed živ, što bi, po vašem mišljenju, rekao na zapadnjačke politike prema zemljama Trećeg svijeta?

Bio bi jako nesretan zbog pohlepe i nedostatka suosjećanja.  Ali, budući da je bio čvrsto uvjeren u nenasilje, apelirao bi na svjetske vođe da naprave ispravnu stvar i prestanu iskorištavati jedni druge kako bi za sebe ugrabili što veći komad kolača.

Kako bi Gandhi gledao na mnogobrojne društvene pokrete iznikle iz financijske krize po Europi, SAD-u i drugim dijelovima svijeta koji zadnjih nekoliko godina aktivno prakticiraju filozofiju građanskog neposluha?

Gandhi je vjerovao da prosvjedi moraju biti oslobođeni gnjeva, frustracije i bilo koje druge forme polarizacije između "nas i njih". Umjesto toga, njegova je ideja bila da se mijenja druge kroz vlastitu patnju. Moramo, s druge strane, zapamtiti kako, želimo li promijeniti postojeće stanje s kojim smo nezadovoljni, trebamo imati nekakvu alternativu. Occupy Wall Street govorio je, primjerice, o oduzimanju moći Wall Streetu. Ali, tko će preuzeti tu moć? U situacijama kad ne postoje odgovori na takva pitanja, građani se najčešće nisu voljni pridružiti društvenim pokretima.

Predstavlja li, po vašem mišljenju, korporativni kapitalizam - protiv kojeg su prosvjednici koje spominjete obilato i artikulirano progovarali - opasnost za današnju i buduću demokraciju?

Da, smatram da je kapitalizam doveo do pohlepe, a pohlepa je dovela do nedostatka moralnosti. Oni koji imaju moć i novac dobit će sve što žele, a ostatak svijeta nek' se fućka. To je najveća opasnost. Nova vrsta opresije i zamjena nekadašnjeg kolonijalizma dominacija je bogatih nad siromašnima, što će reći da je ekonomska eksploatacija zamijenila rasnu. Povijest je oduvijek dijelila ljudsku rasu između Gospodara i Sluga. Današnji materijalizam samo je ovjekovječio takvo zlo.  Slažem se, dakle, da je kapitalizam podivljao i da je apsolutno apsurdna situacija u kojoj novac kontrolira sve segmente društva. Međutim, da bismo se borili protiv takve moći, potrebno je tu borbu minuciozno isplanirati i promisliti do kraja, jer se ne smijemo upustiti u rizik vladavine kaosa.

Koliko su za demokraciju opasni radikalni vjerski elementi u ovakvim, ali i drugačijim kriznim okolnostima? Nakon izbijanja krize, u SAD-u je zamijećen furiozan rast radikalne kršćanske desnice, koja je dobila mjesta u tamošnjim političkim institucijama, šireći iz tih pozicija mržnju i netrpeljivost prema gayevima, manjinama, političkim neistomišljenicima. Takvih agresivnih antisekularnih tendencija, dakako, ne manjka i u europskim zemljama. O rastu vjerskog fundamentalizma nakon rušenja "blizanaca" ne treba ni trošiti riječi.

Vjerski radikalizam se razvija i raste za vrijeme krize. Gdje god postoji masovno nezadovoljstvo naroda, radikali su uvijek u blizini da iskoriste ljude i situaciju. Takvi pojedinci i skupine uništavaju religiju. Vjera se, naime, ne bi trebala bazirati na mržnji i nasilju jer bog zasigurno ne sjedi u raju i provodi vrijeme osuđujući ljude. Vjera bi se trebala sastojati od ljubavi i poštenja.

Godine 2007. ste tvrdili da je sudbina Palestinaca deset puta gora od sudbine crnaca u apartheidu Južnoafričke Republike. Vjerujete li još uvijek da je tako?

Da, još uvijek to vjerujem, i to uglavnom jer su žrtve za vrijeme apartheida u Južnoj Africi naišle na suosjećanje većeg dijela svijeta. Kad je potom došlo vrijeme, bili su spremni nešto poduzeti za prava crnačkog stanovništva. S druge strane, za Palestince nema suosjećanja i njihova patnja uopće ne dira ljude. Izrael je bio dosta uspješan u svojoj kampanji ocrnjivanja Palestinaca u očima svjetske javnosti. Međutim, i Palestinci su u neku ruku sami krivi za situaciju u kojoj se nalaze; posežući  za nekim nasilnim taktikama okrenuli su ljude od sebe.

Koje ste metode borbe predložili Jaseru Arafatu i palestinskom narodu nedugo prije njegove smrti?

Rekao sam mu da bi moj djed, vođen filozofijom nenasilja, otišao u Amman u Jordanu, okupio palestinske izbjeglice i započeo marš bez ikakve oružane pratnje i potom objavio svijetu kako se vraćaju kući živjeti u miru.  Marš 500 tisuća muškaraca, žena i djece zasigurno bi postao svjetska medijska senzacija. Upravo zbog prisutnosti međunarodne javnosti, sumnjam da bi Izrael imao hrabrosti pucati na nevine i nenaoružane ljude. Ukoliko bi pak na druge načine pokušali zaustaviti ovu povorku, onda bi Palestinci zasigurno zadobili suosjećanje i simpatije svijeta. Međutim, za takvo nešto treba mnogo hrabrosti.