“POSLAO SAM VJETAR NA TRI DANA, Da ne bi na tri godine.Poslao sam grad na jedan dan, da ne bih cijelo ljeto. Sve što sam poslao skraćuje pravdu, a produljuje milost. Prihvatite sa zahvalnošću, objeručke dočekajte, i ne raspitujte se čije je polje pošteđeno ~ jer ničije nije. Ne važite težinu nebeskog udarca ~ svakomu po mjeri. knjiga 99. SAD VIŠE NE MOGU Sad više ne mogu Sebe usporiti, sad sam slijepa gromada mraka, što sudarno juri u vaš dan. Nada vam šapće da se ovo krozjavu prelama, da se ovo ne događa vama. Da se sve ovo samo čini.Sad više ne mogu Sebe ublažiti, sad više ne znam od Sebe tražiti odgodu, otkaz, pomilovanje. A vremena je sve manje. Ili se to samo čini: čini li se, ili se ne čini.knjiga 91. MOJ MILI ISCJELITELJU Moj mili iscjelitelju, neka si me razbolio, neka si me svu nić vrelu i budnu držao na rosnim rukama sna.“ knjiga 38. Zapisala Vesna Krmpotić SUSRET SA SOBOM U 8 navečer zaključavam vrata ureda,a vanka bura sve jače puše. Pomisli ništa strašno, to je naj zdraviji vjetar koji čisti, velika “metla“ svijeta jer zaista poslije bude sunčano i svaka boja u prirodi jače živne... vedro sam se spremala na meditaciju, mada je u danu bilo uznemirujućih situacija u dubini ja sam bila spokojna. ulazila sam dublj u meditaciju i odjednom su me bolovi kroz lijevo plučno krilo počeli parati te putovat sve do grla i gušiti me.Iznenađena, pokušala sam ostati usredotočena na meditaciju i promatrati bol. razmišljala sam da li je Promatrač izvan mene ili u meni. bol je postajala sve jača, osjetila sam da kroz mene izbija smrad kao što truležina smrdi, pomislila sam na jogurt od jagode, zavapila za njim. Htjedoh sve prekiniti, nemogu izdržati toliku bol i otići ujutro u doktora..Međutim bol i smrad počeli su nestajati, taman sam odahnula kad ono srce...ogroman potisak tlaka na jednu točku u srcu..bilo je nezaustavljivo..uozbiljila sam se i počela promatrati bol..širila se sve više, ja sam bila i u njoj i izvan nje..nisam imala nikakvu kontrolu, rekla sam Bože sad u Tvoje ruke..Neznam kako sam uspjela ostati budna i mirna, pogleda na sat, ono 3 ujutro..napokon zaspim, kad ono košmari, bura je tresla i na javi i u snu..pomislila sam Bože hoče li mi svaniti...tada su mi vazni djelovi mog života,odgovori i sjećanja od djetinstva krenuli kao na traci ispred očiju..sve što sam potiskivala svom snagom se otkinulo i čistilo...Stalno sam imala osjećaj da je Bog uz mene,čudesno je bilo toliko Ga osjećati..i gledati vlastito srce u strahu što se trese..a nije me strah.. “Samo“se od sebe isprovociralo, cijelu noć je trajalo a da i nisam znala što je sve u meni. Osjećam se ošamućeno ali i puno lakše, bolove ne čutim..al tko zna ima li još....bura još trese :)