Tragedija života nije toliko u tome što ljudi propate,koliko u tome što promaše.

Jedna je djevojka bila jako nesretna i samu je sebe mrzila jer je bila slijepa.
Mrzila je sve oko sebe, osim svojeg momka. Voljela ga je jer je uvijek bio pored nje.

Rekla mu je: „Kad bih mogla vidjeti svijet - udala bi se za tebe.“

Nakon nekog vremena netko donira par očiju za nju.
Kad su joj odstranili zavoje,mogla je vidjeti sve i svojeg momka.

On je upita. „Sad kad možeš vidjeti svijet-hoćeš li se udati za mene?“

Ona ga pogleda i vidi da je on slijep.
Prizor njegovih zatvorenih očnih kapaka je šokira.Nije to očekivala.
Sama pomisao da ih mora gledati čitav svoj život navede je da odbije da se uda za njega.

On ode u suzma i za nekoliko dana pošalje joj poruku:

„Dobro čuvaj svoje oči, draga moja,jer prije no što su postale tvoje - te oči su bile moje.“

Eto kako ljudski mozak najčešće reagira.

Rijetko se tko nakon nekog vremena sjeća kakav je život bio prije,tko je uvijek bio tu za nas u najtežim situacijama.

I zato:
Prije nego kažete neku ružnu riječ - pomislite na one koji ne mogu govoriti.

Prije nego se počnete žaliti na okus hrane - pomislite na one koji nemaju što jesti.

Prije nego se požalite na svojeg muža ili ženu – pomislite na one koji su izgubili supruga.

I danas prije nego se požalite na život –pomislite na one koji su umrli prerano.

Prije nego se požalite na svoju djecu-pomislite na one koji žele djecu,ali ih nikad neće imati.

Prije nego što se počnete ljutiti što netko nije očistio kuću-sjetite se ljudi koji žive na ulici.

Prije nego i pomislite da uprete prst u nekoga i počnete ga osuđivati-sjetite se da nitko od nas nije bezgriješan.

I kada vas loše misli počnu bacati u depresiju – stavite osmjeh na svoje lice i pomislite:

„Ja sam živ i još sam tu!“

I zahvalite se na svemu što imate upravo takvom kakvo je....