4.　 KAD SE ZAGLEDAS U CVIJET, U MJESEC

　　　　　　　 Kad se zagledas u cvijet, u mjesec, u stas smreke,

　　　　　　　 toliko te ta slika zatravi,

　　　　　　　 da zaboravljas onoga tko ih gleda,

　　　　　　　 i gledanjem daje zivot gledanomu.

　　　　　　　 Jer tko drugi da se sjeti gledatelja,

　　　　　　　 ako neces ti, kojom on gleda?

　　　　　　　 Zar vrijeme, vatra, ili voda

　　　　　　　 u svoj svojoj obasjanosti tvojim okom,

　　　　　　　 mogu nacas zastati i saznati tko ih gleda?

　　　　　　　 Oni to ne mogu - njihov zivot ovisi

　　　　　　　 o tvojemu pogledu.

　　　　　　　 Ti to mozes -

　　　　　　　 naposljetku zato si i tu.

"Bijela kula", knjiga 39. Zapisala Vesna Krmpotic