Bravo srce!

Uvodna bilješka

Sjećanja jedne liječnice napisala sam prije 30 godina, kao mlada žena, u svojim dvadesetim, odmah nakon što sam diplomirala na Medicinskom fakultetu u Kairu. U njoj sam opisala osjećaje i iskustva žene koja je liječnica izvan kuće, a supruga i majka u privatnom životu. Sjećanja su se pravi put pojavila kao feljton u egipatskom magazinu Ruz al-Yusuf 1957. i ostvarila veliki utjecaj u Egiptu i arapskom svijetu. Neki kritičari su ih smatrali revolucionarnim feminističkim romanom koji je skinuo veo s dvostrukog ugnjetavanja egipatskih žena: prvo je opće društveno ugnjetavanje, a drugo ugnjetavanje u braku. Knjiga je, također, bila kontroverzna. U magazinu Ruz al-Yusuf su izbacili neke dijelove na zahtjev vladinog ureda za cenzuru. Poslije sam pokušala objaviti knjigu u cijelosti, ali su izdavači odbijali objaviti knjigu bez cenzure. Kao sam bila mlada i neiskusna i nestrpljiva da vidim gotovu knjigu, pristala sam da bude objavljena nakon što su neki njezini dijelovi izostavljeni. Kasnije je roman često pretiskivan u Kairu i Bejrutu, ali nikad u cjelovitoj verziji jer je originalna verzija izgubljena.

Usprkos ograničenjima, smatram je su Sjećanja jedne liječnice, premda nepotpuna, autentičan prikaz društvenog morala i ženske pozicije u to vrijeme. Neki misle da su Sjećanja autobiografsko djelo, no roman je ipak fikcija, iako su mnoge osobine glavne junakinje slične Egipćankama poput mene, progresivne liječnice u to vrijeme.Jedno je pisati roman, a drugo pisati autobiografiju.

U to vrijeme još nisam čitala feminističku literaturu o borbi žena za ženski status u suvremenom svijetu - to se dogodilo tek kasnije. Iako sam poslije napisala mnogo romana i kratkih priča koji su možda bolje oblikovni, još uvijek su Sjećanja poput prvog djeteta, prepuna radosnog zanosa dok govore o stvarnosti u kojoj i danas živimo. To je jednostavan, spontan roman, podosta ogorčen zbog ugnjetavanja žena u mojoj zemlji, ali isto tako i puno nade za promjenom, za sirim horizontima i boljom budućnosti.

Nawal El Saadawi

London, lipanj 1987.

Nawal El Saadawi rođena je 1931. godine u malom mjestu Kafr Tahla, u blizini Kaira, u kojemu je odrasla i školovala se. Diplomirala je psihijatriju 1955. na Medicinskom fakultetu u Kairu. Godine 1972., nakon objave knjige Žene i spol u čijim pojedinim poglavljima se bavila osudom genitalne mutilacije žena i uzročno-posljedičnom vezom između seksualnih problema žena s političkom i ekonomskom represijom, bila je prisiljena odstupiti sa svih javnih dužnosti, kao i ugasiti časopis Zdravlje koji je pokrenula i uređivala tri godine. 1981. godine je završila u zatvoru kao politička disidentica koja se suprotstavila režimu Anwar El Sadata, a poslije izlaska iz zatvora napisala je knjigu Sjećanja iz ženskog zatvora. Godine 1982. osnovala je Arapsku organizaciju ženske solidarnosti, čiji je rad vlast zabranila nakon tri godine djelovanja. Od 1988. do 1993. njezino se ime nalazilo na smrtnoj listi islamskih ekstremista, zbog čega je bila prisiljena napustiti Egipat i otići u Sjedinjene Američke Države, gdje je predavala na Sveučilištu Duke u Durhamu i Državnom sveučilištu Washington u Seattleu. Vraća se u Egipat 1997. godine kako bi nastavila pisati i baviti se ženskom organizacijom. Zatim se 2004. godine kandidirala na predsjedničkim izborima, ali se povukla pod prijetnjom državnoga progona. Rekla je da je njena akcija povlačenja kandidature bila simbolična kako bi ukazala na nedostatak demokracije. Nawal El Saadawi dobitnica je nekoliko nacionalnih i internacionalnih nagrada za svoje književno stvaralaštvo. Predaje na nekoliko sveučilišta, ima više od deset počasnih doktorata.

Nawal El Saadawi jedna je od vodećih egipatskih spisateljica, psihijatrica, feministica i zagovornica prava arapskih žena. Jedna je od najproduktivnijih i najcitiranijih arapskih feminističkih spisateljica dvadesetoga stoljeća, čija su djela prevedena na više od 30 jezika. Autorica je brojnih kratkih priča, romana, drama, ali i znanstvenih radova i kritičkih eseja, u kojima se bavi suvremenim problemima arapskoga društva. Jedna je od prvih arapskih žena koja je javno iznijela pitanje seksualne opresije i općenito javno govorila i pisala o spolnom činu i ženskoj seksualnosti, seksualnim zlostavljanjima i genitalnom sakaćenju žena. Dakle, riječ je o autorici koja je sve vrijeme u žiži prijepora i kontroverznih, često oprečnih tumačenja, autorici koju su napadali brojni kritičari, razni arapski režimi su zabranjivali njena djela, a završila je i na smrtnoj listi islamskih ekstremista. Njena autobiografija zapravo je tekst u kojem su reflektirani višestruki problemi arapskih žena u Egiptu i oslikani društveni procesi koji daju sliku položaja žena u dvadesetom stoljeću.

Prije nekoliko godina, na tržnici u Kartumu, ugledala sam policu s knjigama i u žurbi sam izabrala jednu, jer mi je mjesto uskratilo slatki ritual pregledavanja naslova. Naslov i autorica su mi bili nepoznati, pa sam je počela čitati bez određenog očekivanja. Sa svakom novom stranicom raslo je oduševljenje knjigom nastalom iz pera ”nekih prošlih generacija”, u ”drugačijoj” kulturi i tradiciji, koja svojim katarzičnim učinkom uspostavlja povjerljivu vezu sa slučajnom čitateljicom. Nedugo nakon toga, u Bosni, upoznala sam kolegu iz Sudana, koji mi je na spomen autoričinog imena, britko i skoro ponosno, rekao da su njene knjige zabranjene u njegovoj domovini. Ostavila sam ga u uvjerenju da jesu, a prešućeni sukob dojmova pretočio se u želju da saznam više o autorici i nadalje, u želju da knjigu prevedem.

Nedavno sam imala priliku da razgovaram sa Nawal Saadawi, egipatskom književnicom, aktivisticom i psihijatricom. Sa svojih osamdeset godina, nije ništa manje entuzijastična, nego što je bila prije četrdeset ili pedeset godina, kada se zbog svog beskompromisnog feminističkog angažmana u Egiptu, suočila sa cenzurom svojih djela, zatvorskom kaznom, prijetnjom smrću i na kraju egzilom, iz kojeg se vratila 1996. godine, nakon čega je nastavila borbu za ženska prava .

Godine 2005., u vrijeme neprikosnovene Mubarakove vladavine, kandidirala se na predsjedničkim izborima, ali se morala povući. Kasnije je objasnila kako je njena kandidatura bila simbolični čin, kojim je htjela pokazati da pravo na mjesto predsjednika imaju svi građani, žene i muškarci.

Saadawi je konačno dočekala da vidi kraj Mubarakovog režima, srušenog u egipatskoj revoluciji, 2011. godine, u kojoj je i sama aktivno učestvovala, podržavajući revolucionare i protestirajućii na trgu Tahrir. Nakon revolucije, angažirala se kroz javnu političku debatu kao predstavnica ženskog glasa.

Jednom prilikom, izjavila je da duh promjena koji je zahvatio Egipat jeste njen životni san, koji se, nakon osamdeset godina čekanja, počinje ostvarivati. Nepokolebljiva Saadawi, nedavno je, na svojoj Facebook stranici, godinu i pol nakon događanja na trgu Tahrir, napisala: ''Neka živi revolucija. Natrag na Tahrir!''

U ovom razgovoru objašnjava zašto je njen san još uvijek nedosanjan:

”Revolucija u Egiptu, samo je odstranila glavu režima, ali tijelo je još uvijek tu. Kroz vojne i državne institucije surađuje sa religioznim, desničarskim grupacijama i stranim kolonijalnim silama kako bi se revolucija sabotirala, a Egipat podijelio po principu - 'zavadi, pa vladaj'. Ali, žene i muškarci, kroz ovaj proces uče i revolucija se nastavlja”.

Još je neizvjesno koliko će revolucija, na temelju općeg zahtjeva za pravdom i jednakošću, donijeti i jednog i drugog ženama u Egiptu. Činjenica je da su arapske žene, koje su aktivno učestvovale u ”Arapskom proljeću”, nakon revolucije sve manje prisutne u javnom i političkom prostoru.

”To nije greška žena, to je jednostavno produkt kontrarevolucije unutar i izvan Egipta. Koristi se religija kako bi se revolucionarke stavile u sjenku”.

Međutim, ona ostaje uvjerena da je revolucija zauvijek promijenila odnos moći između građana i vlasti, te da će na takvim temeljima Egipćanke moći nastaviti svoju borbu za prava žena.

Saadawi je, pedesetih godina prošlog stoljeća, progovorila o seksualnom nasilju nad ženama u Egiptu i bila je prva koja je povela kampanju protiv genitalnog sakaćenja žena, koje se često činilo pod plaštom religije i tradicije. Da je seksualno nasilje raširen problem egipatskog društva, potvrđeno je i u vrijeme egipatske revolucije, kada su revolucionarke na trgu Tahrir, sporadično, bile izložene seksualnom ponižavanju i prisiljavane na test nevinosti. Saadawi, koja poznaje kontekst ovog problema, nije iznenađena njegovom istrajnošću:

”Nasilje nad ženama u Egiptu nije odvojeno od globalnog nasilja koje potiče od klasnih, patrijarhalnih, vjerskih, militantnih, kolonijalnih sistema. Otpor prema ženama jeste i globalnog i lokalnog karaktera, zbog stalnog jačanja političkih i religioznih fundamentalističkih grupa, bilo da su kršćanske, islamske, židovske ili neke druge. Politika, religija i ekonomija su neodvojive kategorije Žene su ugnjetavane u svim religijama, od robovlasničkog društva do danas. Jačanje religije znaci veće ugnjetavanja žena”.

Saadawi smatra da je iznimno važno religiju odvojiti od države i učiniti je isključivo privatnim opredjeljenjem, jer drži da je sekularno uređenje preduvjet za ostvarivanje jednakih prava za žene. Ovakav pristup predstavlja izvor bura u državama i društvima usidrenim religijskim principom. Tako je zbog svoje kritičnosti prema religiji, Saadawi zaradila brojne optužbe za bezbožništvo, a njena djela su cenzurirana, između ostalog, i zbog toga što je bila označena kao ekstremna ljevičarka. Ona objašnjava svoju poziciju:

”Ja ne mislim na borbu za ateističko društvo. Ono što je potrebno jeste borba na političkom, ekonomskom i obrazovnom planu, koja bi uništila taj cijeli sistem – klasni, patrijarhalni, kolonijalni, vojni. Ako ste kolonijalni ateistički kapitalist, možete biti jednako opresivni, kao i kršćanski, židovskii ili muslimanski kapitalist”.

Saadawi će možda najviše ostati upamćena kao feministica koja je u svojim djelima otvorila temu ugnjetavanja siromašnih i marginaliziranih žena u arapskom svijetu. Učinila je vidljivim onaj dio ženske populacije, koji je često ostajao zanemaren u okvirima feminizma koji je djelovao pod okriljem zapadnog utjecaja i arapskog i egipatskog buržoaskog društva. Za razliku od nekih arapskih feministica, koje pišu na stranom jeziku, Saadawi uvijek piše na arapskom, ponajprije stvarajući sponu između svog djelovanja i onih u čije ime se angažira. Ona s ponosom ističe:

”Moja djela su promijenila živote pet generacija egipatskih žena, kao i mnogih drugih u ostalim arapskim zemljama. Više o tome možeš saznati iz razgovora sa njima, nego od mene. Ono što meni govore jeste: 'Nawal , tvoje knjige su mi promijenile život'”.

Ipak, zanimalo me je da li su se objektivni životni uvjeti ovih siromašnih i marginaliziranih egipatskih žena promijenili: ”Siromaštvo je sve veće u Egiptu, naročito među ženama. Desila se feminizacija siromaštva kao rezultat globalnog kolonijalizma i lokalne diktature, te vojne i religijske opresije. Ali, niko nikoga ne oslobađa. Siromašne žene će se boriti za sebe kroz udruživanje i rad na podizanju svijesti o ženskom pitanju”.

U tu svrhu, Saadawi, svoje aktivističko naslijeđe ostavlja generacijama feministica koje dolaze, uz poruku: ”Vjerujte u sebe, govorite slobodno, nemojte se podčinjavati–pobijedit ćete. Žene se trebaju organizirati i raditi na širenju svijesti o tome kako je potrebno priskrbiti političku, društvenu i ekonomsku moć. Žene trebaju stvoriti kolektivnu moć da bi napravile promjene”.

A na pitanje, da li smatra da je na svom putu, koji joj je donio mnoga iskušenja, trebala nešto uraditi drugačije, kategorično odgovora: ”Ne, i opet bih uradila isto!”. Ponosna je na činjenicu da je njena kćerka, Mona Helms, odlučila ići majčinim stopama. ”Ona je pjesnikinja, autorica i borac. Ona se kockala sa svojom karijerom. Egipatske vlasti su je strogo kažnjavale, ali ona je slobodan pisac i nastavlja da radi”, završava Saadawi, ponosna na nasljeđe koje ostavlja ženama u svojoj porodici i neposrednoj blizini, kao i nama koji je poznajemo iz daleka.

Lejla Sunagić

Kairo, juli 2012