Zanimljivo je promišljanje o tome što je to Duša, ili Duh Evrope. Da li to danas još uopće postoji, ili je to samo prisjećanje na neka sada već prošla vremena ? Pada mi na um Nietzscheova misao, kada je rekao – Zar ljudi ne znaju da je bog mrtav! Da parafraziram velikog filozofa – zar ljudi ne znaju da je Evropa mrtva ? Nažalost, gledajući današnje procese u suvremenom svijetu, a dakako i u Evropi izgleda da je tome tako.

Evropa je umrla, ili bolje rečeno, ubijena je točno pred stotinu godina kobnim hicima u Sarajevu u lipnju 1914. godine. Meci koji su lišili života nadvojvodu Franza Ferdinanda, potencijalno velikog reformatora Evrope, ubili su njen duh, iako to dotičnog momenta nije tako izgledalo i nitko to iz ondašnje perspektive nije mogao shvatiti.

Duša Evrope se stvarala tisućljećima, od civilizacije antičke Grčke, preko vladara tada poznatog svijeta Rima, kroz čitav Srednji vijek, kojeg mnogi smatraju mračnim, iako to nije bio. Srednji vijek je udario kršćanske temelje Evropi, koji su do danas dio njenog kulturnog entiteta. Nažalost svjedoci smo da negirajući svoje kršćanske temelje, ili korijene, suvremena Evropa zapravo negira i dokida samu sebe. Već je u 6. st. sv. Benedikt iz Norcije pokušao udariti temelje kršćanske i univerzalne Evrope, i moramo priznati da je u tome uspio. Srednji vijek je doba univerzalnosti, svi intelektualci tog vremena govore latinski , to je jezik kulturne Evrope. Obrazovan čovjek srednjeg vijeka se mogao bez poteškoća kretati cijelim kontinentom i komunicirati univerzalnim jezikom sa svim intelektualcima svog vremena bez obzira u kojoj se državi našao. Studenti su išli od jedne do druge univerze i svagdje su mogli studirati jer je bio prisutan duh evropskog univerzalizma. Zar je to mračni srednji vijek ? Pogledajte samo kip Isusa s pročelja katedrale u Amiensu, kojega nazivaju „ Lijepi Bog“, ili nasmiješenog anđela u katedrali u Chartresu, to nije mračni srednji vijek, to je ljepota univerzalnog duha gotike, također jednog od stilova kojeg je Evropa podarila svijetu.

A onda u 15. stoljeću, u doba quattrocenta, takva eksplozija slobodne ljudske misli koja se desila u Italiji, a posebno u Firenzi, nikada više nije zabilježena u povijesti ljudskog roda. Ne zovu badava renesansu – Otkriće čovjeka. Univerzalni genije- Leonardo da Vinci je rekao – „L uomo e modello dell mondo-Čovjek je uzor svijeta“ – ima li igdje takvog pokliča slobode i duha univerzalnosti, a ne zaboravimo da ga je svijetu podarila Evropa.

Najveća koncentracija ljudskih umova, dostignuća na području svih umjetnosti, znanosti, je zračila svijetom upravo iz Evrope, ili s evropskog kontinenta. To je stvaralo Duh Evrope, evropejstvo, onaj civilizacijski domet, koji nigdje do tada nije dostignut. Jest da je Evropa konglomerat različitih naroda, kulturnih tradicija, jezika, običaja, ali sve ih ipak povezuje jedan „stil života“, osjećaja i zajedničke pripadnosti. Evropski gradovi imaju posebnu dušu, nisu unificirani kao megalopolisi novog svijeta. Metropole drugih kontinenata su velike, bogate, lijepe, ali su zapravo isprazne. Svaki evropski grad ima svoju posebnu dušu, elegantni i uzdržani London, veseli i boemski Pariz, grad svjetlosti, kako ga ne bez razloga nazivaju, sjajni Beč, sa svojim specifičnim stilom života koji je postao i pojam pod nazivom „Gemutlichkeit“, bučni mediteranski Rim, gdje se antika i suvremenost prožimaju na svakom koraku, i tako dalje, i tako dalje.

Evropa je živjela svoj san do početka 20. st., a onda je spletom nesretnih okolnosti evropski duh ubijen i počeo je odumirati, a taj proces traje još i danas na početku 21. st. Iz povijesne perspektive zanimljivo je pogledati, ali nije niti danas jasno kako je taj kontinent, ili bolje rečeno kulturalni pojam, jer Evropa nije samo zemljopisna kategorija, mogao iznjedriti i svijetu podariti dvije najkrvavije i najmonstruoznije ideologije u povijesti čovječanstva – komunizam i nacizam, koje su krive za desetke milijuna nedužnih žrtava. Teško je shvatljivo kako je zemlja poput Rusije, koja je svijetu dala Čajkovskog, ruske avangardne umjetnike, Dostojevskog, Tolstoja, mogla dati i jednog Staljina, kako je Njemačka, domovina Beethovena, Kanta, mogla iznjedriti karikaturu poput Hitlera. Gdje je tada ostao zapretan pod pepelom duh Evrope, jer ne zaboravimo da su se dva najkrvavija rata u povijesti ljudskog roda vodila upravo u Evropi i ovdje su imala svoje žarište. Da li je tada Evropa bila tvrđava blagostanja i civilizacije ? Upravo su ove dvije monstruozne ideologije krive za silan odljev intelektualne elite iz Evrope, što nikada više nije nadoknađeno.

Nakon završetka II svjetskog rata počinje obnova Evrope, ali samo polovično. Istok još čitavih pola stoljeća ostaje iza željezne zavjese, te je i dan danas još civilizacijski , a i privredno, uništen. Međutim, treba imati na umu da i zapadni dio kontinenta, koji se razvija u slobodnom svijetu, zapravo biva uništen. Zbog niza objektivnih okolnosti na djelu je „Amerikanizacija“ starog kontinenta. Amerika koja je iz rata izašla kao privredna i vojna velesila beskrupulozno nameće svoj stil života Evropi. Evropska kultura iz dana u dan propada, engleski postaje univerzalni jezik, preplavljeni smo duhom jedne ustvari „kaubojske“ nacije. Evropljani postaju površni konzumenti američkog stila života koji im je ustvari stran. Iz dana u dan smo bombardirani brzom hranom, neprirodnim radnim vremenom, konzumerizmom, plitkim i površnim TV serijama, petparačkim romanima, instant psihološkim priručnicima, internetom, zabavnim, ali besmisleno ispraznim elektroničkim igračkama. U današnje vrijeme je malo tko od mladih generacija sposoban pročitati koji ozbiljan roman, udubiti se u psihološku literaturu koja ozbiljno raščlanjuje probleme suvremenog svijeta i čovjeka; draži su nam ekspres priručnici, koji na nekoliko stranica nude sva rješenja. Pogledajte samo kino repertoar, strahota – od horora do raznih mističnih idiotarija; ako se u prvih nekoliko minuta ne ispuca barem kvintal municije i ne razlupa stotinjak automobila film nema prođu. Kada zaigra kakav evropski film, koji ima poruku, traži angažman gledatelja i promišljanje o nekom problemu – gledatelje u dvorani možete nabrojati na prste ruku. Čitanje ozbiljne literature, hvala ne, dajte nam samo što kraću i brzu informaciju, poželjno sa što više senzacionalizma, začinjenu erotiziranim ili „krvoločnim“ slikama , ako se u naslovu ne spominje barem koji masakr ili silovanje novine namaju prođu. Misice i razne kvazi ličnosti ispunjavaju sve novine; važno je tko je s kime bio u kojem klubu, koliko se kojoj zadigla suknja dok je sjedala, gledam nedavno jedne novine koje pretendiraju na status ozbiljnog tjednika, a ono unutra studija o tome da li se nekoj manekenki na fotografiji vidi rub gaćica, ili ne. Gdje su više ozbiljni komentati u novinama, prikazi znanstvenih dostignuća, nema. Nije bitno. Preplavljeni smo gomilom podataka o raznim „celebritijima“, a pitam Vas, kada ste zadnji put u časopisu uspjeli pročitati razgovor s ozbiljnom znanstvenicom koja je napravila svjetsku karijeru ? Ima jedna naša, uspjela je doktorirati na čuvenom Max-Planck institutu, spada u sam vrh znanstvene elite Evrope. Njeno ime vam namjerno neću reći, potrudite se saznati ga. E, to je ta površna amerikanizacija Evrope, uništavanje duha Evrope, kulture, znanosti, elitizma, sve mora biti instant, fast-food, da bismo to konzumirali u trku, sa što manje napora.

Druga velika kataklizma koja je doprinijela propasti duše Evrope je bila polustoljetna podijeljenost kontinenta željeznom zavjesom. Zapadni dio je amerikaniziran sa svim lošim posljedicama konzumerističkog stila života. Istočni dio je intelektualno uništen nasilnom komunističkom ideologijom, koja je u začetku brisala svajku želju za propitkivanjem, jer intelektualac je prirodni neprijatelj totalitarne ideologioje. Nije beznačajno da je istok kontinenta i materijalno uništen i osiromašen. Ljudi iza željezne zavjese su čeznutljivo gledali prema Zapadu, mislili su da je to tvrđava mira, blagostanja i civilizacije. Tada na pozornicu povijesti dolazi zaista veliki lider Mihael Gorbačov, koji shvaća neumitnost razvitka povijesti i pušta da padne Berlinski zid, simbol podijeljenosti Evrope. Gorbačov je reako da tko ne shvaća neumitnost promjena, vrijeme će ga pregaziti. I točno je tako. Ali i do danas je ostao taj jaz između istoka i zapada Evrope, podijeljenost je suviše jaka u svijesti ljudi, tek će odlaskom generacija koje su živjele u podijeljenoj Evropi s pozornice svijeta taj ponor biti premošten. Nameće se pitanje, da li ? Jer i iluzija o Zapadu i zapadnom stilu života se urušila u svijesti mnogih Evropljana. Liberalni kapitalizam uništava u ime profita sve pred sobom. Važno je samo zaraditi, uništiti intelektualnu elitu Evrope jer intelektualac je potencijalno opasan, on promišlja, a liberalnom kapitalizmu ne treba čovjek-mislilac, njemu treba čovjek-konzument sveg mogućeg bezvrijednog smeća što mu se svakodnevno servira, jer samo to garantira potrošnju, a slijedom toga i proizvodnju.

A sada dolazimo do još jednog problema. U ime što veće proizvodnje, što masovnijeg izbacivanja novih proizvoda pred konzumente, kapital odlazi u zemlje „Trećeg svijeta“, vodeće evropske kompanije koje su nekada bile sinonim evropske kvalitete, tehnološkog napretka, prebacuju svoje pogone u daleke i siromašne zemlje, gdje je jeftina radna snaga. Poznato je da u tim zemljama ljudi rade gotovo robovski za bijedne nadnice, a liberalni kapitalisti trljaju ruke, jer uz minimalne troškove mogu izbacivati na milijune komada nekog proizvoda na tržište. U matičnoj evropskoj zemlji najčešće ostane samo upravna zgrada, a proizvodni pogoni su tamo negdje. Već pomalo smo svjedoci bumerang efekta. Ljudi tih dalekih zemalja nisu glupi, dapače su vrlo radišni i inteligentni te ubrzano usvajaju znanja i tehnologije, razvijaju vlastitu proizvodnju, otvaraju radna mjesta u svojim državama i Evropi nameću svoje puno jeftinije proizvode koji ju preplavljuju. A radna mjesta u Evropi se gase iz dana u dan. Što će za koji decenij ostati od Evrope, nekada lučonoše znanosti, umjetnosti, inovacija, svjetionika svijeta ?

Evropa još ima dušu, ali ta duša je umiruća. Zadnji je čas da ju se pokuša spasiti. Ako Evropa propadne privredno, propast će i kulturno. Najžalosnije je da sami olako dopuštamo eutanaziju Evrope i evropejskog duha u svakom pogledu.