Zašto volim pisati

Zašto voliš pisati?

Zašto voliš pjevati?

Zašto voliš plesati?

Zašto voliš........?

To je specifično pitanje koje se postavlja ljudima koji to rade, pišu, plešu, pjevaju itd. Očekuje se neki famozni odgovor koji će otkriti zašto je Beyonce vrhunska pjevačica, zašto ona to voli, zašto ona to....? Očekuje se posebna forumula, negi magijski obred koji će ona otkriti, pa će se razotkriti famozni uspjeh, još famoznije pjevačice.

Isti je slučaj sa pisanjem, zašto je Robert Ludlum, pisac trilera, uspješan, cijenjen i čitan kao i Paulo Coelho, u svom žanru? Zato jer vole pisati više od drugih? Zato jer ljepše pišu od drugih, krasopisom? Zato jer imaju posebne magične olovke, koje to rade puno bolje nego one obične? Postoji kod nas izreka, uvriježena u narodu od pamtivijeka, "svaka je puška ubojita, u rukama pravoga junaka".

Za sebe ne mislim da sam junak, niti da mi je krasopis jača strana. Nemam čak niti skupe olovke, a kamoli magične, jer volim da mi olovka oblikom odgovara prstima a ne koliko vrijedi na tržištu.

Pisanje je dio mog života. To je sastavni dio mene. Bez obzira o kojoj se temi radilo, kada počnem pisati, moj mozak i srce uđu u taj svijet i proživljavaju ga. Neki puta niti sam nisam svjestan, kuda će mi mašta i misli otploviti. Nikada ne znam kako će mi pjesma završiti dok nije gotova, jer dok dođem do zadnje strofe, emocije, osjećaji i mašta se izmjene tko zna koliko puta, onda i sam kraj ovisi o tome. Pisanje pripovjetki me nadahnjuju na svoj način i proživljavam ga vrlo duboko. Roman je veliko štivo pa se da razabrati između odlomaka kako sam što proživio tada. Često puta sam se pitao odakle to dolazi i što je to. Nerijetko mi se oči ovlaže dok neke stvari stavljam na papir, jer ih proživljavam iz dubine duše.

Netko bi pomislio da sada govorim kao američki novinar, koji želi ostaviti dojam, kako bi dao sebi na važnosti, povećavajuči tiražu. Nije tako. Ovdje to nije potrebno, nit je bit ove teme, da se nekoga promovira. Tema je jasna, zašto to netko voli jače, netko manje, a netko nikako.

Gledamo li u povijest, pisanje, i znati pisati bilo je privilegij posebnog staleža ljudi. Danas je, na sreću, to svima dostupno, ma tko to bio. Znati pisati, je, možemo reći zakonska obaveza svakog čovjeka, ali uživati u pisanju je nešto sasvim drugo.

Isto, kao kod pjevanja, na koncertu svi pjevaju. Deset, dvadeset tisuća ljudi pjeva, ali samo nekolicina od njih, doista pjeva, i u duši osjeća i doživljava pjesmu i čarobni titraj glasa u glasnicama. Ostali viču i galame, deru se, jer misle, što glasnije, jače, to bolje. Ne razumiju srž.

Tako i sa pisanjem. Svi pišu, skoro svi, u ove ili one svrhe, za ovu ili onu potrebu, ali ovo o čemu je ovdje riječ je nešto drugo.

Sretan sam što sam u neku ruku izabran, baš na taj način, da svoje vizije i doživljaje, život, stanje duha i duše, mogu izraziti pisanjem, odnosno pisanim putem. Biti pisac, književnik, baviti se pisanjem za dušu, ili pisati zbog bilo kojeg razloga, je privilegij, ali i velika obaveza spram Boga koji nam je podario taj Dar.

Izuzetno sam zahvalan ljudima koji su se bavili pisanjem prije mene, koji su me svojim djelima potaknuli i nadahnuli da se time počnem baviti. Ne mogu ne spomenuti pokojnog profesora Stjepka Težaka, koji je bio recenzent moje zbirke pjesama i samim time, što je pristao to biti potaknuo me da pišem dalje i više. Svima njima koji su me nadahnuli, zahvalan sam do neba i uvijek ih se sjetim kad je o ovoj temi riječ. Kaže narod "kad piješ vodu sa bunara, sjeti se tko ga je kopao".