Tema mjeseca lipnja 2012.g.

- Žene - jučer, danas, sutra

Zahtjevna tema, o kojoj se baš i niste previše odvažili pisati:

"Ženski princip, koji se davno manifestirao u mitologiji kao "Božica" - čije su glavne vrijednosti bile spontanost, osjećaj, instinkt i intuicija - izgubile su pravo na izražavanje svoje svetosti i cjelovitosti života. One nisu bile zaboravljene nego omalovažene, odbačene i gurnute u stranu iz matice života društva."

1. JA SAM ŽENA.....

23.06.2012. 09:36h Upisao: kap

Ovo bi bila žena jučer:

"Sve je bilo savršeno…

Kao sa reklame…

Samo što ništa nije bila istina…"

Ovo bi bila žena danas:

　

"A ja sam bila njeno razočaranje….

Uvijek mi je govorila iste stvari…

A ja sam vidjela u njenom pogledu…

Da su sve to laži…."

Kakva bi žena sutra trebala postati:

"Što treba jednoj ženi da bude žena…

　

NIŠTA….

Rodiš se kao jedna…žena…

I što se toga tiče …

Posao je gotov…

Dalje se razvijaš kao osoba….

I ljudi te vole zbog osobnosti….

A ne zato što kuhaš savršena jela….

I vjerujte mi….

Kad maknete sa strane…

Sve ono što radite…

Kad niste svoj posao…

Niti obitelj…

Ni posteljina što se suši na vjetru…

Kad niste nečija supruga…

Što vam ostaje…..

Ostaje vam savršena žena….

Jer to je ono što jeste….

Nemojte se toliko truditi biti ….

Mogli bi se izgubiti…."

Što treba na ovo dodati? NIŠTA.

Sve je rečeno.

2. Eva

14.06.2012. 20:21h Upisao: magy

"Kakva žena želim biti?

Ispada da bih najradije bila Eva. Eva, iskonska žena, prije nego li je otkrila stid i ostale inhibicije. Jabuku iskustva ili iskušenja sigurno ne bih odbila. I šta bi bilo? Ništa, sve bi se ponovilo, jer ljudski rod je trebao i morao krenuti stazom osobnog iskustva i rasta.

Ali zamislite; prva otkrivati ljudska iskustva, prva otkrivati i zanos i strah, kakva privilegija. Prva započeti ispisivati knjigu kolektivnog iskustva i pamćenja ljudske rase, prva postaviti kamen temeljac kolektivnom nesvjesnom."

Prilika; prva zagristi jabuku, prva iskusiti život, prva se usuditi, biti prva u bilo čemo stvarno i privilegija i prokletstvo. I možda su žene same to prvenstvo nekako zaboravile.

　

3. ŽENA

11.06.2012. 11:38h Upisao: ShadowOfSoul

"Istočnjačka mudrost kaže: "Muškarac je nebo - žena je zemlja. Zadatak je neba da shvati zemlju." "

***

"Pearl Buck je rekla: "Ako su muškarci od ovog svijeta napravili toliko zbrku, njih su ipak rodile žene! Prema tome, svatko ima svoj dio odgovornosti."

 

ShadowOfSoul, dalje niže dobro izabrane citate, radi usporedbe, ali zapravo je malo napisala o ženi..

Ispada da bi hermafroditii bili najidealnija bića:

"U svakoj ženi spava pola muškarca, u svakom muškarcu spava pola žene. "

Ovo je psihološka činjenica, no, biologija nas je ipak učinila različitima. I upravo na tim razlikama izrasta život sam.

Ovo je priča o muškarcima i ženama, a ne o ženi i njezinoj ulozi; jučer, danas, sutra...

　　

4. Rijeka u meni koritom novim teče...

11.06.2012. 02:43h Upisao: ljubicica

Ovoj pjesmi ne treba analiza, važno je da su lomače ugašene. Iako je prestrašno da su uopće morale biti upaljene, važno je da su osvijetlile put...u sutra...ne ponovilo se...

Rijeka u meni koritom novim teče...

Jučer sam bila pokošena trava

Ubrani cvijet pohlepnih ruku

Iako dijete, žena postadoh preko noći

Ne željom svojom, već onih drugih...

U meni je tinjala vatra

Bojažljiv plamićak pod udarom vjetra

Gdje god se okrenula ja sam

Oblaci crni bijaše nad mojom glavom,

Uz puno straha

Korak po korak

Išla sam ipak naprijed.

Jučer još zemlja sam bila

Pregažena staza stopala mnogih.

Tijelo je moje u ranama bilo

A ipak, klonula nisam

Nisam se dala.

Savijenih leđa i spuštenih vijeđa

Išla sam dalje sa nadom i vjerom

U ono slijedeće jutro

Sa zlaćanim tagovima

Tek slabo nazirajućeg sunca.

Jučer sam stup srama bila,

Noć zlokobna , tmina...

Rekoše mnogi:

Svjetlo nam treba,

Neka gori lomača

Neka svijet gleda!

Sve to je u ime Boga...

O , koje li grozote

Kojeg li strašnog apsurda !

Danas se borim,

Demoni prošlosti ipak me slijede

Još uvijek mi ne daju da slobodno dišem.

Al ja se nedam, ne obazirem

Korake neke ipak prebrzo idem

Pa dalje padam, posrćem...

Što sutra mi nosi, ne znam,

Ne mogu reči

Hoću li biti ista ko danas,

Il ostat na onom jučer?

U meni se more pijeni i val se diže do neba

Ne, pričat mi nemoj što nekad je bilo

Mogle bi sijevati munje

Biti strašna oluja...

Rijeka u meni koritom novim teče

Ne želim, neću onim drevnim, utabanim putem

Neka me razum i dobro vodi u svemu

Da dosljedna budem sebi u svakom trenutku

Budem ono što oduvijek jesam

Žena, nježna i krhka

U kojoj srce ljubavlju kuca

A ipak dovoljno jaka

Da se zlu i nepravdi hrabro oduprem

　5. JA juče. danas. sutra

10.06.2012. 18:37h Upisao: srce

Evo malo jadanja, tema je preteška...

"Žena juče, danas, sutra, je za mene preteška tema. Veoma širok pojam. Ovde se puno pisalo i piše o ženi i njenim ulogama: majka, supruga, domaćica,prijateljica, radnica, ljubavnica, baka, snaha, svekrva i još i još.

Razmišljam o čemu da napišem i došla na ideju da probam ukratko sebe opisati kako sam se, i kako se doživljavam samo kao Žena."

Dalje nam srce iskreno opisuje kako doživljava sama sebe. Kako je to bilo jučer, kako je danas...

"A sutra?

Nemam plana. Kako bude prilagodiću se.

Jedno sam sigurna i znam, da volim što sam žena."

Nisu li mekoća, podatnost i prilagodljivost glavne značajke ženskog principa?

　

　

6. Čuvaj se gnjeva žene

10.06.2012. 17:02h Upisao: Ljubica

Naslov obećava, ali se nekako pretvorio u raščlanjivanje stereotipa.

"Svijest ljudi se budi. U tom buđenju sve više se razmatra položaj žene raznim studijima,raspravama, neodobravanjima, različitim mišljenjima, često i od samih žena. Radi to uplašeni ego koji shvača da će izgubiti nepravednu bitku koja je ženu dovela u lošu poziciju i od mnogih na loš glas.

Žene su gnjevne zbog postupaka prema njima. A što je u stanju učiniti gnjevna žena prosudite, možda imate saznanja o tom iz svoje okoline. Neke šute, neke se bune i dalje trpe nepravde,neke pametno grade svoj život ne obazirući se na primjedbe i osude okoline, odbacujući sve predrasude i nametnute dogme."

Zaključak je da se nešto ipak mijenja, pa ispada da je ženski gnjev pogonska snaga te promjene...

　

7. O ženama

6.06.2012. 12:20h Upisao: EHO

EHO je napisala najcjelovitiju raspravu na ovu temu.

"Kada se govori o ženama počinje se pričom o tome kako su neravnopravne s muškima,ugrožene,da postoji sukob između njih itd.Za mene taj problem ne postoji.Ne postoji muško ženski problem."

Jedini krivac za sve su nametnute uloge...

"Danas žena koja hoće karijeru,ima karijeru.Koja želi porodicu ima porodicu.Ako želi živjeti sama ili biti samohrana majka,može .Želi li živjeti sa ženom ,može i to.Ne vidim problem.Problem nastaje kad ona ostvari to što želi,pa je nezadovoljna.A kad je nezadovoljna netko za to mora biti kriv.Pa su onda krivi muškarci ili društvo.Izabrala je život kakav želi,živi ga tako i ipak nije dobro.Nije dobro jer smo nepotpuni sami u sebi.Ostvarimo svoju ulogu,ali to nije dovoljno.Ostajemo prazni.U nama postoji nešto što nije realizirano i nešto što nam ne da, da to ostvarimo pa to onda projiciramo na druge i kažemo da su nam oni krivi."

Nekako se analiza ipak pretvorila u analizu spolova i njihovih međusobnih odnosa, iako to nije nimalo naškodilo zadanoj temi u cjelini. Jer, jedni bez drugih ne možemo tkati tkanje života.

Zato je zaključak pomalo nepredvidiv i bez suugestija:

"Klasični muško ženski odnosi mijenjaju se i tko zna što će nam budućnost donijeti." 

NAGRAĐENI

 

kap

 

srce

 

ljubica 

 

kap

 

Ljubavologija 

Autor: Bruno Šimleša

 

Evo što sam autor kaže o svojoj najnovijoj knjizi:　

Ljubavologija - postoje li srodne duše?

Iako nisam vjerovao da ću ikada pisati o Tomu Cruiseu, jedna epohalna izjava njegova lika učinila je to neizbježnim. Vjerujem da se većina žena sjeća trenutka u filmu Jerry Maguire kada nakon razgovora s Cuba Goodingom Jr., Tomica spozna što je prava ljubav, osjeti iskonsku tjeskobu jer bi je mogao zauvijek izgubiti na način kako to osjećaju samo glumci u osrednjim romantičnim komedijama, dolazi kod svoje drage i izgovara povijesnu rečenicu: „Ti me upotpunjuješ!“ Žene u pozadini su uzdahnule duboko dirnute, kao da su u tom jednom uzdahu ulovile stoljeća i stoljeća neutažive potrage za nekim ili nečim što će ih upotpuniti. Imale su onaj izraz “Ah, konačno jedan koji razumije“.

Jednakom snagom osjećaja su tu scenu popratile i brojne žene širom svijeta i tek poneki muškarci koji to vjerojatno ne bi priznali ni na samrti. I dok su brojni cinični ljudi uzvikivali da je to presladunjavo, meni se samo činilo da je fatalno neistinito.

Dok nas fatalni pripadnici odabranog spola vječno drže u osjećaju iščekivanja i zapravo nezadovoljstva, fatalna nas uvjerenja primoravaju da vječno kucamo na pogrešna vrata, iščekujući nešto što tamo ne postoji. Naime, u povijesti čovječanstva nije se dogodio slučaj da je neku osobu koja se osjećala nepotpunom upotpunio partner. I zašto onda vjerujemo u to? Zašto je to uvjerenje toliko rašireno? Zapravo je vrlo jednostavno – u sebi osjećamo da su osjećaji potpunosti i cjelovitosti mogući, a partnerska ljubav se čini najizglednijim kandidatom za kreiranje tih osjećaja. U kulturi koja nas je navikla sve tražiti izvan sebe, sasvim je logično smatrati da nam čak i osjećaj cjelovitosti može pružiti samo netko drugi.

U čemu je stvar? Ima nekih stvari koje si samo mi sami možemo pružiti. Trajan osjećaj vlastite vrijednosti kao i osjećaj smislenosti i cjelovitosti… Sve to i još brojne druge stvari nema smisla tražiti od drugih sve dok ih sami za sebe ne osjećamo jer, čak i ako nam netko pokuša pružiti te osjećaje, ili nam nikad neće biti dosta ili ih jednostavno nećemo moći zadržati. Kao da nešto bacate u rupu bez dna i onda se čudite kako ničeg nema nakon godina i godina punjenja te rupe. Znam osobe koje i u svojim pedesetima inzistiraju na tome da ih roditelji prihvate takve kakvi jesu i s obzirom na to da se to ne događa, osjećaju se nepotpuno i nepriznato. Kako nas roditelji najčešće ne uspiju upoznati s osjećajem da smo dovoljno dobri sami po sebi, obično potragu za potvrdom samo usmjerimo na drugo mjesto. Kad ne dobijemo od njih, samo se usmjerimo na svoje partnere. Ako ne dobijemo od njih, onda počnemo tražiti od svoje djece, prijatelja ili šefova. Nije uopće bitno o kome se radi, bitno je samo da su sve o pogrešna mjesta jer ne tražimo u ogledalu. Nema smisla tražiti nešto od drugih ljudi kada nam oni to ni ne trebaju ni ne mogu dati. Sve dok od drugih tražimo potvrdu ili osjećaj cjelovitosti, nećemo ih naći. Slično je i s klasičnom idejom srodne duše.

Ideja je da svatko od nas ima jednu srodnu dušu u susretu s kojom doživljava blaženstvo i potpunost. Kada sretnemo nju ili njega, svemir će eksplodirati, ljubav će zavladati našim svijetom i više ništa neće biti kao prije. Nećemo se osjećati nevoljeno, neupoznato, nerazumljeno – on ili ona imaju odgovore na sva naša pitanja i najljepše reakcije na sve naše potrebe. Da nam je bar svima jedan Tomek.

Sad kad smo se pobliže upoznali s bajkama, upoznajmo se i s realnošću jer ovaj koncept srodnih duša nema baš nikakve veze s njome. Naime, jedina srodna duša koju svatko od nas ima smo mi sami. Mi smo jedino biće koje si može pružiti osjećaj cjelovitosti i smislenosti. Ne postoji taj pojedinac koji nam može pokloniti osjećaje koji će nam otkriti ljepotu svijeta i ljepotu nas samih, ako ih već sami za sebe nismo svjesni. Ne postoji, dragi moji! Što prije to prihvatimo, prije ćemo prave stvari konačno početi tražiti na pravom mjestu.

Uostalom, nije li vam više dosta povlačenja za rukav drugih ljudi da vam daju ono što vam ne mogu i ne trebaju dati? Ako ta taktika ne djeluje, nije li ju najpametnije promijeniti? Ili želite još pokoju godinu provesti u potrazi za razumijevanjem od ljudi koji ne razumiju ni sebe, u potrazi za ljubavlju od ljudi koji ne ljube ni sebe, u potrazi za prihvaćanjem od ljudi koji ne prihvaćaju ni sebe…

Primjećujete zajednički nazivnik? Od drugih tražiti ono što vam oni ne mogu ni ne trebaju dati jednako je kao da od osobe u bankrotu tražite pozajmicu. Na pamet mi pada još jedan Tomekov film – Nemoguća misija. Nije stvar u tome da vam oni to ne žele dati niti da vi tu ljubav i priznanje ne zaslužujete, već samo da ih tražite na pogrešnim mjestima. Sjetite se toga kad tražite pohvalu od roditelja ili razumijevanje od partnera.

Posao drugih ljudi nije da vas učine cjelovitom osobom. To je vaš posao. Vi ste svoja srodna duša! Vi imate presudan utjecaj na vlastiti život. Ako od svog partnera tražite da vas hvali, cijeni i prihvati, i nemate osjećaj da mu to uspijeva, logičan je samo jedan zaključak. Vi sebe ne hvalite dovoljno, ne cijenite dovoljno i ne prihvaćate dovoljno pa ste privukli partnera koji vas ne zna voljeti. I onda nema smisla od njega tražiti da popuni prazninu koju osjećate radi neljubavnog odnosa prema sebi! Ne ide to tako, dragi moji.

Čak i u onim situacijama kada primite pohvalu, kada vas prihvate takve kakvi jeste, zadovoljstvo traje vrlo ograničeno vrijeme, zar ne? Najčešće se u vama već sljedeći dan probudi to gladno čudovište koje traži još priznanja, još pohvala, još više razumijevanja, topline… Dakle, čak i kad od drugih dobijete ono za čim ste žudjeli, i dalje niste zadovoljni. Tome je tako zato što si to prvo vi sami trebate pružiti. Trebate izgraditi takav odnos sa sobom u kojem ćete se učiti voljeti, prihvaćati takvi kakvi jeste, truditi se razumjeti i tada od drugih nećete tražiti da popune prazninu u vama jer ju nećete ni osjećati.

Hoćete li čuti nešto ironično? Tek kad vam drugi ljudi neće trebati da popune prazninu u vama, počet će se pojavljivati ljudi koji će slaviti vašu puninu! Vi ćete ih, slavljem vlastite punine, pozvati u svoj život. A to što ih tada više nećete trebati za sizifovski pokušaj popunjavanja praznine ne znači da nećete uživati u njima. Upravo suprotno – tek tad ćete istinski uživati s njima jer više nećete inzistirati na tome da igraju pogrešne uloge. Bit ćete samostalne i zrele osobe koje uživaju u vlastitoj i tuđoj ljepoti. Možete li zamisliti takav ljubavni odnos? Stvorite ga, počevši od prepoznavanja vlastite ljubavnosti!

Dakle, svatko ima svoju srodnu dušu – sebe! Varamo se ako mislimo da nam odnos s nekim može pružiti osjećaj potpunosti ili cjelovitosti. Možemo se naravno privremeno osjećati potpuno i cjelovito zahvaljujući odnosu s nekim, ali samo je pitanje vremena kad će nam se ta iluzija rasprsnuti u lice! Osjećaj trajne sigurnosti i cjelovitosti mora doći iz nas i zbog nas! Svi ostali načini dolaženja do tog osjećaja imaju ograničeni rok trajanja!

Donator:
Naklada 

　

srce

  

Samo u prolazu

Naš autor: Vladimir Pavić - vrshaba

Vladimir Pavić rodio se 1965. godine u Slavonskoj Požegi. Nezadovoljan tijekom društvenih događanja, hedonizmom i nepravdom, već u svojoj 17. godini počeo je čitati svjetske klasike književnosti i filozofije u potrazi za smislom života.

Nakon odsluženog vojnog roka 1983. godine, započinje studiranje strojarstva. U vrijeme svojih studentskih dana, krajem 1987. godine, došao je u kontakt s Vaišnava monasima, članovima ISKCON-a. Oduševljen drevnom vedskom (vaišnavskom) filozofijom i osobnosti A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada, 9. veljače 1988. godine iznenada je prekinuo svoje uspješno studiranje strojarstva i pred polaganje diplomskog ispita pridružio se vaišnavskoj hramskoj zajednici.

Od 1993. godine živio je u Švedskoj, Velikoj Britaniji, Austriji, Belgiji i Republici Irskoj. U lipnju 2007. godine vratio se u Hrvatsku i posvetio misionarskim aktivnostima. Trenutno putuje uglavnom po Hrvatskoj, BiH i Srbiji i s drugim ljudima dijeli svoja saznanja i duhovna iskustva održavanjem večeri vaišnavske poezije, nastupima na radiju, javnim lekcijama, itd.

Od 1991. godine pa sve do svog povratka na Balkan, Vladimir je pet puta posjećivao Indiju i stekao vrijedna duhova iskustva družeći se sa svetim osobama na mjestima hodočašća. Za vrijeme svoje prve duhovne inicijacije u Stockholmu 1989. godine, dobio je duhovno ime Vrišabha das.

Poeziju je počeo pisati 2000. godine. Ovo je njegova prva zbirka pjesama, ali se nada da će ih u budućnosti biti još.

Ovo nije obična knjiga. Zbirka pjesama koju držite u rukama može poslužiti kao vodič kroz labirint koji vodi do jedne drevne, gotovo zaboravljene civilizacije koja je kroz tisućljeća čovječanstvu nudila savršenstva i ideale za kojima čovjek današnjice svakodnevno žudi.

Da biste uspjeli doći u kontakt s jednim sasvim drugačijim svijetom... neophodno je da tijekom čitanja ove poezije stavite na stranu sve svoje predrasude, sumnje i čvrsto ukorijenjena uvjerenja – i u svojim mislima krenete na put u jednu sasvim drugačiju realnost; onu koja se beskonačno rasprostire izvan domašaja ljudskih osjetila.

Iako je Vladimir Pavić novo ime u hrvatskoj poeziji, njegovo umijeće je umijeće starog majstora i nadarenog pjesnika.

Bila sam iznenađena spektrom poetskih stilova kroz koje Vladimir provlači svoje pero; sve od deseteračkih junačkih pjesama srednjega vijeka, preko stila poezije američke Beat generacije 60–ih godina, pa do moderne poezije u prozi.

Većina pjesama iz zbirke ‘Samo u prolazu’ bude jake osjećaje i kroz vješto dočarani kolorit prenose čitatelja u jedan sasvim drugačiji svijet; svijet iznad svjetovne metafizike, parapsihologije i mistike.

S druge strane, neke od njegovih pjesama su vrlo eterične i stvaranjem slika živih boja odvode čitatelja u prošlost i ‘dobre stare dane’.

Ali ono što je zajedničko skoro svim pjesmama ove zbirke, snažna je duhovna poruka koja prenosi mudrost starih vremena; poruka koja ima za cilj trgnuti čitatelja iz vrtloga svakodnevnog života i inspirirati ga da krene pustolovnim putem u potragu za svojim vlastitim jastvom, bićem koje vječno postoji iza iluzornog ogledala zvanog materijalni svijet.

Poezija V. Pavića nema za cilj tek zabaviti čitatelja i zadovoljiti ga riječima koje on želi čuti. Ne; mnoge od ovih pjesama podsjećaju na urlik mudrosti koja drma čitatelja za ramena i budi ga iz dnevnih snova, šarolikih laži i ringišpila monotonije. On je postavio svoju poeziju na temelje poezije starih majstora pera, velikih svetaca i filozofa drevne Indije, koji su gotovo nepoznati širokim čitalačkim krugovima na Zapadu.

Iako se Vladimirova poezija po stilu ipak razlikuje od njihove, on u suštini ne donosi ništa novo, već ‘staro vino u novim bocama’, tj staru mudrost koja još od pradavnih vremena vodi čovječanstvo do materijalnog i duhovnog savršenstva.

V. Pavić je zapravo buntovnik koji diže svoj glas protiv ljudskog bezumlja i laži što svojim crnim ogrtačem obavija svijet ljudi koji su se otuđili od tradicionalnih vrednota i prihvatili, kako on to već kaže “jeftina i isprazna zadovoljstva kao cilj i smisao svog življenja.”

On je buntovnik koji diže svoj glas u ime pravde, istine i mudrosti, želeći svojom poezijom izbrisati razlike temeljene na vrsti tijela, boji kože, te nacionalnoj i religijskoj pripadnosti.

Iskreno se nadam da će ova poezija prije ili poslije pronaći svoje zasluženo mjesto u antologiji hrvatske književnosti.

Marija Gregurek

http://www.digitalne-knjige.com/pavic2.php

Donator: sam autor

 

ljubica

 

U mojim cipelama

Kako sam se izmirila sa svojom prošlosti 

Autor: Elisabeth Mittelsteadt

 

Što biste učinili kad bi vam se snovi ispunili? Kada bi se ostvarilo sve što vam mnogo znači?

Kao dijete, Elizabeta je imala samo jednu olovku, ali 1986. ona postaje urednica časopisa koji ohrabruje mnoge žene u više od 100 zemalja. Kako je moguće da je patnje nisu slomile nego joj poslužile za izgradnju?

Elisabeth Mittelstaedt preplavljuje čitatelje svojom jedinstvenom radošću, povjerenjem i uvjerljivošću da Bog slomljene dijelove može pretvoriti u bisere.

Njezina jednostavna životna mudrost puna je utjehe i nade. U godinama žalosti i suza ona je izdržala mnoge ognjene kušnje. Prvi put otvoreno govori o svojem riskantnom putovanju s Istoka na Zapad, o potrazi za slobodom, smislom života i pravim identitetom. Pri tome je ušla u sasvim različite kulture s dubokim životnim pitanjima. Čitatelj ostaje svaki put bez daha kada ona progovara o opasnostima i čudima, o trpljenju i iscjeljujućoj ljubavi. Uvijek iznova ohrabruje nas njezina poruka da se uzdamo u Boga, jer je On veći od naših snova.

Elisabeth Mittelstaedt

Elisabeth Mittelstaedt, rođena Radnić, danas s kanadskim državljanstvom, od 1981. živi sa svojim mužem u Njemačkoj i govori više jezika. Ona je osnivačica i urednica ženskoga časopisa Lydia (www.lydia.net). Osim toga, izdala je više knjiga. Uvrštena je u Who’s Who in the World. Njezin doprinos kršćanskim ženama prepoznali su u International Biographical Centre iz Cambridgea i uvrstili je na popis istaknutih ljudi 20. stoljeća. Rijetko se javlja osoba koja ima sposobnost premošćivanja jaza između tolikih žena iz raznih kultura.

Rijetko ćete sresti elegantnu ženu poput Elizabete koja će vam dopustiti pogled u najtajnije prostore svojega života, odvažno otvoriti “ormare” i pokazati sve svoje “cipele”, nove i stare, sjajne i iznošene. Svojom napetom životnom pričom kroz suze i smijeh, strah i utjehu, Elizabeta otkriva najveću i najvažniju istinu o sebi i Bogu, pružajući čitatelju priliku da otkrije isto za sebe “hodajući u njezinim cipelama”. Knjiga koja se čita u jednom dahu, rado drži pri ruci! Priča koju bih rado vidjela na velikom ekranu!
Marija Znidarčić

Postoje živi primjeri koji idu u prilog tvrdnji da fizičke patnje proizvode duhovne bisere. Elizabetin težak životni put i fenomenalan uspjeh uvjerljivo svjedoče o preobrazbenoj snazi vjere, ljubavi i ustrajnosti. Svjedočim tom putu još od 1968. godine, kada sam je u Subotici upoznao kao vedru, živahnu i kreativnu djevojku iz brojne obitelji Radnić. Životni put nas je donekle paralelno vodio preko nezaboravnih dječjih i omladinskih kampova, njemačkoga školovanja, njezine udaje za moga dobrog prijatelja Ditmara, pa sve do izazovnoga služenja u raznorodnim kontekstima i na srodnim meridijanima.

Krhka i skromna, ali uvijek šarmantno dostojanstvena i kreativno poduzetna, bistre glave i plemenita karaktera, Elizabeta je stalno i postojano svjedočila o križu, koji govori više o ljubavi nego o patnji. Način na koji je postala urednicom jednog od najčitanijih ženskih časopisa u Europi potvrđuje riječi Majke Terezije kako bol i patnja imaju smisla ako nas toliko približe Isusu da možemo čuti njegov plan za svoj život. Ona ga je ne samo čula nego i ostvarila, a mi, njezini prijatelji, želimo joj zahvaliti što ni usred međunarodnog uspjeha nije zaboravila svoju domovinu.
prof. dr. sc. Peter Kuzmič

Osobno iskustvo i svjedočanstvo vjere i rasta u vjeri u ovoj je knjizi izrečeno iskreno i zanosno te će svakoj čitateljici i svakom čitatelju moći poslužiti kao ohrabrenje i poticaj na osobni vjerodostojniji ljudski i vjernički život. Jer život istinski započinje kad se čovjek do kraja odluči za Boga. Kad se odluči ne osvrtati se na pote škoće, nego svoj život živjeti kao službu ljubavi. Jer – kao što je na jednoj stranici ove knjige zapisano – od tisuću nevolja ne služi nam na dobrobit samo njih petsto nego devetsto devedeset i devet, plus jedna!

Služba ljubavi – kroz prihvaćanje i opraštanje – upućuje nas k drugima. I dovodi do Boga i nas samih.
književnik Stjepan Lice

Donator: Naklada

Čestitamo nagrađenima!

Za preuzimanje vaših nagrada javite se našoj Maji na majalabos@gmail.com

Svima ostalima više sreće u sljedećoj temi mjeseca

Napomena: Molim naše drage nagrađene autore, s obzirom da smo postali veliki, da mi evidencija izmiče iz ruku, te ako se dogodi da da dobiju istu knjigu, neka me kontaktiraju!

Hvala

Vaša Maja