Umjesto "morati", a slično je i s glagolom "trebati" iako ponešto ublaženo, bilo bi dobro reći "ja želim, ja hoću, ja mogu, ja znam, ja volim to raditi!".
......
1.
Što se mora nije teško28.08.2012. 10:06h Upisao:
angelijaangelija na najispravniji mogući način pristupa ovoj temi:
"Koja to energija proizvodi ove unutarnje otpore u meni, da li zapovijedni ton, ili riječ moram? Sa čime se ja to identificiram?"
"Često sam u životu slušala ovu uzrečicu. „Što se mora nije teško“...Pozorno gledam u riječi koje objavljuju ovu misao. Osluškujem reakciju koju u meni proizvode. Preko čela osjećam napetost mišića glave, na usnama mi je namršten izraz lica, emocije su mi neugoda unutarnjeg grča odbojnosti i neprihvaćanja. Prvi put svjesno gledam reakcije svoje tjelesne nutrine. Teško mi je! Suze nijeme tuge pojavljuju mi se na uglovima očiju. Teško mi je, jer osjećam prisilu koja ih prati. Moram, moram...ovo i ono, a meni se to nikako ne da raditi. To nije moj posao. To je posao za odrasle. Meni je to preteško. Djela koja mi se nameću su izvan mojih umnih sposobnosti i fizičkih mogućnosti. Osjećam se nemoćno poput djeteta. Shvaćam tužnu istinu. To su moja iskustvena prisjećanja, životu nedoraslog djeteta."
Tema je na jedan kirurški način elaborirana bez ostatka. U jednom trenutku bljesak spoznaje:
"Od danas postajem imuna na moram i trebam. Moji otpori su nestali. Spretno koristim izvor iz kojeg se napajam energijom. Ja mogu, hoću, želim, znam, ja volim...Osjećaj u srcu je nekako postojan, lak, lepršav, slobodn, zadovoljan.."
Ova tema je za angeliju bila još jedna prilika za putovanje kroz meandre vlastitih posrtanja i sjajnih uvvida i rasta na stazi osobnog iskustva...
Temu završava preporukom svima:
"Od životnog značenja je naša odluka da svjesnim slušanjem svojih misli, koje pretačemo u riječi nesebično pridonesemo boljitku svakog živog bića..
Sve više je ljudskih duša koje su shvatile i prihvatile ovakav vid komunikacije. Neizmjerno sam srećna što im se mogu pridružiti u tom djelovanju na ispravan i konstruktivan način."
2.
moram li?16.08.2012. 21:30h Upisao:
tanalunamoram li?
Dolaskom u ovo vrijeme i mjesto postojanja prihvaćam pravila ponašanja i povjerene mi zadatke (prema mojim sposobnostima)..
Dolazim u vrijeme nerazumijevanja, nesklada i ne voljenja sebe, drugih, svih...
Što moram? Baš ništa, do biti ja... ruku raširenih hodati svijetom nositi u njima darove, srca otvorenog da u njega što više ljubavi za djeljenje stane, duše prostrte da bude odmor za umorne...
Želim li? Da jako! I tako dan za danom do ovog vremena kada je sve što se dugo skupljalo poželjelo se dati, darovati, podijeliti s dragima, potrebitima, neukima...
Dajem vam, dragi moji svo plavetnilo neba, sve sunčeve zrake, sve morske dubine i pjenu od valova, sve šarene latice...darujem, vama neukima, svu mekoću travnatih poljana i mirnoću drveća, a vama potrebitima, sva bistra jutra od bistrih potoka....
i radujem se...
Treba li ovome išta dodati?
Ne!
Ovo treba slijediti.
3.
MARIONETA16.08.2012. 19:35h Upisao:
ShadowOfSoulShadowOfSoul je na vrlo bolan način spoznala cijenu življenja po imperativima:
"Uvijek je bolest bila signal da nešto ne valja: bolest je bila prvi upozoravajući signal, koji naravno nisam pratila, već sam mislila da je to došlo “s neba”, odnekud, i da to “moram” riješiti, ali nisam rješavala uzrok već posljedicu. "
No, nikad nije kasno za promjene:
"
I odlučila sam: riječ “moraš” ide van iz života (osim onih najpotrebnijih tehničkih stvari u životu, koje se baš i moraju učiniti) pa da vidimo što ćemo žeti to što smo posijali. "Ona je odbila biti marioneta.
4.
što se mora nije teško3.08.2012. 16:49h Upisao:
srcešto se mora nije teško
U životu, a da ne kažem u toku dana je dosta stvari koje se moraju uraditi. Ne razmišljam puno o tome, uradim i dam ad acta.
Neko je rekao: ništa se ne mora, ako se ne želi. Još kako se mora, svega i svašta. Probam u ono što mi je naporno ili mi ne paše, dozirati sa pozitvinim mislima, barem ono vreme dok to radim. Bilo da su neki poslovi, bilo da su odnosi a koji zahtevaju moju aktivnost. Jedan od primera u vezi odnosa, je služba, gde niko nije pitao da li neko samnom ili ja sa njim želi delite radni prostor i delo; sa kim ćemo biti u susedstvu; raznorazni neizbežni susreti itd.
Nisam imala velikih negativnih iskustava, da bi me to jako bremenilo i da sam zapamtila. I ako se je dogodilo, to je iz razloga, da toga dana nisam bila raspoložena, a ipak iz obzira do drugih ljudi bila prisutna.
Jedna od teških stvari u zadnje vreme, a moram, je održavanje doma. Fizički mi je naporno, a probam na raznorazne načine to ublažiti. Pomaže mi, da razmišljam o onome što radim i ne da mislim kako mi je teško. Za sada je tako, do kada ne znam.
Moram voditi računa o finansijama, a za to sam truba :) U tome mi pomaže banka. Sama mi skida obaveze, izveštava uredno.
A ne moram, a želela bih, a ne mogu neke stv ari. I opet je neko rekao: sve se može kada se hoće. Ne može se sve.
Pa ipak i pored svega, onaj ko je rekao: što se mora nije teško, je bio u pravu i sa tom rečenicom podtaknuo čoveka, da razmisli, da izdrži i uradi ono što se mora.
Takav je život.
srce je, reklo bi se vrlo praktična prema onom što se ipak ponekad mora i vrlo prilagodljiva kad ne može onako kako želi. To je mudrost života.
5.
Trebalo bi…moram2.08.2012. 22:08h Upisao:
EHO
EHO na samo sebi svojstven način pravi totalnu autopsiju svojih reakcija i posljedica na moranje...
"Kad mi netko kaže trebalo bi, ili direktno ,trebaš, ja se automatski pokoravam,postajem poslušna i spremna to učiniti,ali istovremeno se i bunim,zašto,baš ja,kako se usudi naređivati mi i pobjesnim.Navali adrenalin,ljutnja bijes, svom snagom.I eto konflikta.Pobuna i istovremeno apsolutna pokornost u istom trenu."
Poput angelije, ona istražuje svoje unutarnje reakcije, ali više na psihičkoj razini:
"Moj bunt i bijes koji je uvijek prisutan ,a koji je stvarao simptom kojeg sam se užasavala,drhtavicu u svakoj prilici kad sam trebala nešto pred nekim napraviti ,ustvari me je spašavao od toga da postanem totalna krpa od čovjeka."
Pobuna kod nje postaje čak dramatična:
"Živjela sam na iglama,u strahu kad će mi se tko približiti,zahtijevati što od mene,poslati me po kavu.Koliko sam mogla ,bježala sam.Ali nije se moglo uvijek pobjeći.Ponekad su uspjeli uloviti me.Bojeći se da će ljudi misliti da sam luda jer se tako tresem,počela sam piti tablete za smirenje.Nije pomagalo Onda sam počela piti alkohol.On je pomagao trenutno.Situaciju bih riješila,ali posljedice nisam mogla trpjeti.Što sam sve radila,kuda sam sve išla,koliko sam knjiga pročitala,neću sad o tome.Ali izvukla sam se.Najviše sam proučavala samu sebe i svoje reakcije,svoje osjećaje."
Kakva skala osjećaja od običnog straha, ljutnje, bijesa, mržnje pa sve do krivnje...
"Sad su mi jasne sve situacije u kojima sam drhtala.Znala sam nekako uvijek da to ima veze s nemogućnošću izbora i nedostatkom spontanosti.Osvijestila sam dvojnost u sebi, apsolutnu pokornost i poslušnost i bunt koji graniči s mržnjom."
Da, nikad nije kasno...
Nastojim biti svoja,nastojim pitati samu sebe što želiš,što voliš,što ti je potrebno.Ohrabriti su u svojim raznim aktivnostima koje me vesele.Pa neka misle da ludujem,da sam prestara,da sam podjetinjila..Znam da nikad nije kasno upoznati sebe,stvarnu,autentičnu,pravu sebe.
6.
Zašto bih morala ...trebala......1.08.2012. 10:44h Upisao:
ljubicicaLjubičica se protiv imperativa bori ironijom, smijehom i sarkazmom, ako treba, a njezina priča, ispričana u maniri prave humoreske može i vas nasmijati do suza.
Već u uvodu se moglo naslutiti da ćemo čitati nešto posebno.
"Mislim da sam se već rodila sa alergijom na riječi "morati" i "trebati", pa mi vjerojatno i zbog toga kosa dosta dugo stršala na glavi poput ježevih bodljika. Na svaku od tih špičastih antena, senzibilnih i osjetljivih na zvuk i dodir te vrste vokabulara, nataknula sam sve radnje podložne tim utjecajnim i moćnim glagolima, kako bi svi dobro vidjeli da ja to mogu, uz redovito iskakanje izvan granica istih, priušteći sebi sitna zadovoljstva. Kako sam rasla, tako su bodljike omekšale, nestalo te vrste alergije, no paralelno s time jačale su moje glasnice. Nije to bio glas inata, protivljenja, već smijeha kojim sam uspiješno tamanila taj korov , čupajući ga iz korijena.Razvila se tako neka vrsta umjetnosti oko toga, koju sam uspijevala nadopunjavati uvijek nekim novim idejama.No, nije svaki puta bilo baš jednostavno. Ponekad sam malo pregrizla, prožvakala, zamirila, progutala...probavila..razmislila."
Ako već niste, pročitajte obavezno, uživat ćete garantirano...
Eto jedna priča iz tri različite perspektive, jedna duhovna, druga savjetodavna a treća prizemljena!
NAGRAĐENI AUTORI
angelija
tanaluna
srce
angelija
ANĐELI U MOJOJ KOSI
Autor: Lorna Byrne
Knjiga Anđeli u mojoj kosi autobiografija je Lorne Byrne, suvremene irske mističarke koja posjeduje posebne moći drevnih svetaca.
U vrijeme dok je Lorna bila dijete, ljudi su mislili da je ‘retardirana’ jer im je djelovala kao osoba koja se ne može usredotočiti na okolinu. Ona se pak sjeća da je oduvijek s jednakom jasnoćom vidjela ne samo svijet koji je okružuje nego i anđele i duhove. Dugi niz godina vjerovala je da i drugi ljudi vide isto što i ona.
Kroz Lorninu priču o njezinu životu, odrastanju u siromašnoj obitelji, kasnijem radu u Dublinu, braku i proživljavanju obiteljske tragedije, čitatelj upoznaje bića duhovnog svijeta koja nastanjuju naš svijet – uglavnom anđele zapanjujuće ljepote i raznolikosti, uključujući i proroka Elijaha i arhanđela Michaela – ali i duhove ljudi koji su preminuli.
Danas Lornu ne posjećuju samo bolesni i nesretni (tražeći ozdravljenje i utjehu), nego i teolozi različitih vjera te poglavar jednog vjerskog reda iz Rima, tražeći od nje savjete i duhovno prosvjetljenje.
Knjiga je izniman dokument, svjedočanstvo žene koja vidi stvari s krajnjeg ruba spektra, onoga dijela koji je izvan dosega naših svakodnevnih iskustava.
LORNA BYRNE vidi anđele i s njima razgovara još od najranijeg djetinjstva. Danas kada su svi članovi njezine obitelji odrasli ljudi, prvi put otvoreno progovara o onome što je vidjela i naučila. Živi povučenim životom u ruralnom dijelu Irske.
Donator: Naklada Ljevak
„Knjiga Anđeli u mojoj kosi mnogo je više od autobiografije. Ona je otkriće koje će vam otvoriti oči i promijeniti život.
Anđeli u mojoj kosi nosi poruku koju svijet mora čuti.“
Marketing Naklade Ljevak
lidija.krvaric@naklada-ljevak.hr
marketing@naklada-ljevak.hrt: 01/ 4804 021, 4804 023
m: 091 4920 013
tanaluna
POGLED BEZNAĐA
Autor: Tatjana Udović
„Pogled beznađa“ Tatjane Udović je moderan roman, u kome Tatjana dojmljivo obrađuje sveprisutni sociološki fenomen današnjice; otuđenost, materijalizam, trčanje za vlastitim intersima i užicima. Senzibilne duše i duše visokih moralnih vrijednosti ne snalaze se u tom i takvom svijetu te stradavaju, emocionalno i duhovno zapuštene od svoje okoline, koja zanemaruje činjenicu da za sreću nije dovoljno materijalno i vanjsko, jer čovjek ima i duhovne potrebe. Društvo „izgubljene duše“ brzo zaboravlja, a njih, s „pogledom beznađa“, svakim je danom sve više i više.
Tatjana, iako mlada, društveno je osviještena. Ona sve to vidi i nije ravnodušna. Svjesna je da se netko mora zauzeti za „poglede beznađa“ i da društvo na njih treba obratiti pažnju. Jučer su to bili oni, a sutra može biti netko od nas.
Posebna vrijednost „Pogleda beznađa“ je u dojmljivom razvijanje radnje. Pri tome Tatjana koristi i novinarske elemente, čime romanu daje posebnu dramaturgiju. Razvija radnju o tri različita lika, koji jedan s drugim nemaju baš nikakve veze. Ona ih naizmjenično prezentira i dovodi radnju do vrhunca, nudeći nam šokantan kraj. Međutim, ona čitatelje ne rastužuje već duboko potiče na akciju i bijes, potičući ih na razmišljanje kako je zasigurno moglo biti drugačije, da se reagiralo na vrijeme.
Donator: Udruga za kulturu "Ča?" & www.tatjanaudovic.com
srce
Rijetko se događa da nas debitantski roman uspije zabljesnuti mudrošću i humanošću kao što je to uspio prvi roman Gaile Parkin, koji se događa u suvremenoj Ruandi, a čija glavna junakinja Angel Tungaraza spada među najdojmljivije likove novije književnosti. Angel u ruandskom Kigaliju vodi uspješan slastičarski posao, ponosna na svoje kolače raskošna izgleda i čarobnog okusa koje ljudi od nje naručuju za najrazličitije prigode i proslave. No osim magije koju kreira svojim kolačima ona transformira živote ljudi s kojima dolazi u dodir donoseći nadu u njihove živote.
Usred kaosa i kakofonije različitih jezika, ljubavnih afera, tragičnih životnih priča, Angelina je kuhinja oaza u kojoj joj ljudi povjeravaju svoje tajne i iz koje odlaze ispunjeni nadom i osnaženi mudrošću žene koja je svakome spremna nesebično ponuditi svoju pomoć.
Lidija Krvarić
direktorica marketinga
Marketing Naklade Ljevak
lidija.krvaric@naklada-ljevak.hr
t: 01/ 4804 021, 4804 023
m: 091 4920 013
Čestitamo nagrađenima!
Za preuzimanje vaših nagrada javite se našoj Maji na majalabos@gmail.com
Svima ostalima više sreće u sljedećoj temi mjeseca
bglavac
irida
