„Čekajući Godoa“ to jest naš komplicirani redizajn koji se odužio preko svake mjere, dočekali smo povratak jednog sjajnog pera kojem smo se silno obradovali…

Umjesto udaranja u talambase, pročitajte tri njezine kratke etide i uživajte…!

 

Upisao: Zara

ŠUTNJA JE ZLATO

... dok teče nekom rijekom dalekom.

Baš jučer, kao uostalom i svakog drugog dana, Mirta je prolazila hodnicima njihovog zajedničkog svijeta. Da, paralelno ga je dijelila s Matkom. Rrijetko kada bi se namjerno okrznuli u prolazu, moglo se to dogoditi tek slučajno, kao što su slučajno, danas, u isto vrijeme sjeli za veliki stakleni stol. 

Prostor je ispunio zvuk dodira metala o porculan i strašna buka šutnje koja se razbijala o prozirnu površinu stola. Tišina je stajala oko njih u oštrim nepravilnim oblicima.

Kroz odškrinute zavjese pojavilo se sunce i obasjalo te oštre iskrice šutnje. Zabljesnule su punim sjajem. Šutnja je na trenutak postala zlato koje je ispunjavalo prostoriju. Ali oblak je bez imalo milosti  prekrio sunce i šutnju opet pretvorio u sivi muk. Šutnja je postala samo obična šutnja.  Teška kao olovne boje kišnoga dana.

 

 

 

MORU DAR

 

Prvi sati dana razlivali su se kanalom grijani izlazećim suncem. Vjetar je spremio svoj dah za neki drugi trenutak, danas je šutio strahom dana koji će moru darovati ženu. Bonaca je nudila ogledalo oblaku iznad sebe koji se izležavao na nebeskom plavetnilu.

Duž ženina pogleda kamenom i zelenilom razvukao se otok. Stara riva pjevala je morem, tiho, najtiše, pjesmom morskih dubina.

Ulazila je u more. Korakom je pratila bešumni val pred sobom. Misli više nisu postojale, vidjela je samo trag svjetlosti, čula glasove koji su već davno postali sjećanje.

Hladnim dodirom more je voljelo ženu.

Nitko je nije tako grlio.

 

 

 

 

DOK ČEKAM UTORAK

Prelistavam misli nekih prošlih dana. Pokušavam biti žena, jedina utrka u kojoj pobjeđujem. Dok čekam utorak, zaboravljam snjegove od lani i smrznute ruke. Dan pun crnog jazza, izvora kiše i vatre, zaboravljam. Dok čekam utorak, snovima mijenjam sudbinu, bježim predstraži. Kao zarobljenik običaja, dijelim osmjehe, ocvjetavam krošnje maštom ranih pjesničkih pokušaja. Još jedno proljeće curi u moj život, a čežnja nepoznata umu upitnikom ostaje. Čudno odjeven stvor svira solo dionicu, veličanstveno tih. Dok čekam utorak, ti vješto me gubiš. Zatvaram riječi, odustajem.

 

Zara, drago nam je da si nam se vratila…!

Pravi užitak te je opet čitati…

S veseljem ti uručujemo MERLINA za studeni…

  

Čestitamo…!!!

Iako je tvoja „Šutnja je zlato“, briljantna, nemoj šutjeti…

Pišiiiiiiiiii…!!!

magicus