Gdje li se zaustavila istinska vizija žene, kao vječne Kraljice, kao one, koja savršeim svojim postojanjem oslikava dio Božanstva, bez kojeg svemir ne bi postojao?

Gdje su sakrili njenu vatru stvaranja i pustili je, da Poput prometeja krišom krade i sakriva svoju vlastitu snagu i prosi je od drugih, željna žarke vreline koju ne može utažiti bez pravog pogleda i dodira Boga-ne starog Kronosa, već svevidećeg Heliosa, nositelja vatre bez kraja i početka? Oduzeli su ženi njenu demoniku, njenu Lilith i napravili joj Boga koji se stidi svoje golotinje..

Razdvojili od nje tamu,u bezdan anđeoski je bacili, učinivši od spirale stvaranja, zmije vječnosti koju žena u sebi nosi,zmiju gnusobnicu, zmiju otrovnicu..

A žena je nježna, i kad je zmijska carica, i kad pleše svoj ples ptice zarobljene u pepelu, i kad je preziru u svom neznanju, i kad joj kljuju dostojanstvo svojom ograničenošću kod pogleda u njenu istinsku ljepotu..

Žena je tako meka, tako začuđujuće tanana, a opet, tako neopisivo čvrsta.. Koliko puta su sveci sakrivali oči pred ljepotom te ruže,sakrivajući ujedno i svoj vlastiti strah od trnja, kojeg prvo trebaju osjetiti, da bi ženu bili dostojni dobiti..

Koliko je danas onih, koji se ne žele boriti sa trnjem, nego trgaju ženino meso i dušu, ne gledajući je kao cvijet, nego draču koju treba gaziti, bez sućuti za suzu koja u agoniji prosi za mrvu nježnosti i ljubavi..

A žena bje Kraljica..I još je Kraljica..

Koja ne traži ropsku pokornost ljubavnika svoga,nego Kralja koji će je voljeti onako kako ona sama jedino zna voljeti..Do kraja...

Onaj koji zna naslikati ljepotu ruže, zna pokazati i ljepotu žene...

Onaj koji zna pokazati ljepotu žene, zna i voljeti kako ženu treba voljeti..

 Ne vidjevši razliku između baršuna njenog tijela i baršuna ruže...

Toliko blasfemije, toliko straha, goropadnih osuđivanja istinske prirode žene, a ona opet ostaje ista: zagonetka, i odgonetka u isto vrijeme, kada se prepustimo njenom snu, savršenstvo, koje niti jedan veo nesavršenstva ne može sakriti do neprepoznatljivosti..