Uskrs je nadilaženje tjelesnog snagom Duše. Ono što nam je svojim "Silaskom" u svakom trenu svoje zemaljskog života svedočio Isus!

Uskršnja jaja Dana Šercera pokušaj su uloviti neuhvatljivo, zaustaviti prolazno...sagraditi most u onostrano!

U tom traganju.Dan Šercar vraća se prapočecima, začetku ljudskosti... Poput naših drevnih predaka, koji su slikama na zidovima njihovog doma, zidovima pečina, zazivali ostvarenje svojih želja... dobar ulov, sigurnost.... sreću.

Uskršnja jaja su Danove likovne, figurativne molitve posvećene životu, ostvarenju osobne, ljudske duhvone prirode. Propitivanje jesmo li mi samo tjelesna bića «začinjena» duhom, ili smo... ipak... duhovna bića koje prolaze tjelesno iskustvo.

Ljudski život «uokviren» je rođenjem i smrću, utjelovljenjem i uskrsnućem... početkom i Novim početkom!

Simbolika jajeta «utjelovljuje» simboliku početka, začinjanja... kao i unutarnjih potencijala! Svega onoga što možemo postati!!!!

Zlatna, srebrena, bakrena jaja propituju... podsjećaju nas na doživljavanje vrijednosti! Koliko svoju duhovnu prirodu, svoje stvaralačke potencijale doživljavamo vrijednim... i vrednujemo!?

Uskrsnuće Isusa svjedoči nam o našim duhovnim potencijalima... osobnim primjerom ukazuje da se može nadići prolazno, smrt... da vječni život stalno živi u našoj duhovnoj prirodi... koja je «začahurena», «u jaju» i da treba uložiti osobni napor, probiti ljusku i «ponovo se roditi»!!!

Svako od nas je jedinstven! Duše svoj put «ne prepisuju» jedna od druge. Njihova iskustva se ne tiskaju kao knjige... nego svakto, i svaka, traga i kroći svojim jedinstvenim, neponovljivim putem. Zato je i svako jaje drugačije, ima svoju drugačiju šaru... poput genetskog niza DNA.

Ljudi simbolima «udahnjuju život». Daju im energiju svojih misli, osjećaja... doživljaja!!! Poistovjećuju se s njima... i simboli postaju dio njih... i oni sami «postaju ti simboli». Tada njihova snaga zapanjuje... a ponekad i zastrašuje!

Zato je važno u svom duhu «uzgajati» ono dobro... održavati svjetlo! Ne dozvoliti tami da nas obuzme. Uskršnja jaja Dana Šercara na to nas trajno podsjećaju!!! Potiču nas na «kvantni skok» iz znanja u svjesnost!

 

Da bi se iz jaja moglo izleći pile jaje mora biti oplođeno. A za duhovno rođenje jaja moraju biti oplođena Duhom. Zato bijela perla ukazuje da su sva ova jaja oplođena Duhom.

Uz posvečenje/oplođenje Duhom, potrebno je gnjezdo, ono što čuva i grije jaje/potenciju ostvarenja da se iz potencije "izlegne" u stvarnosti. Simbolika koja nas podsjeća na nužnost pookretanja duhovne spirale. Refleksije opetovanog samorođenja sebe iz sebe. Stalnog ponovnog rađanja koji rezultira duhovnim uzdizanjem, ostvarivanjem vlastite cjelovtiosti, kao trojednog jedinstva tijela-uma-Duha.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 Izunutrašnje uskrsnuće

Ovo mi je jedno od najdražih koje sam napravio iz ove serije.

Uskrnuće kreće iznutra. Iz sjedišta duše u ljudskoj nutrini. U tom prvom susretu odmah se osjeti bezprostorna kvaliteta duhovnog.

Taj "prostor u porstoru" nosi oplođenu potenciju Duha.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ta potencija nadilazi sile zemaljskog, tj gravitaciju... ona je "točka", multidimenzionalna, nad dimenzionalna manifestacija transcedencije u mom osobnom svijetu. Zato ta "točka" lebdi osobođena zemaljskog. No ona u zemaljskoj dimenzije nemože zadžati svoju trancedentu jednost, nego se mora biti... samo odraz jednote u dvije točke. Kao što su za "stvaranje" točke bile potrebne dvije prekižene osi u križu: prošlost - sadašnji trenutak - budućnost i Zemlja - JA - Nebo.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Rađanje Dobrog iz raskoljenog jajeta u okruženju zla

Nakon što smo kao ljudski rod istjerani iz Jedinstva (Raja) u dvojnost Dobra i Zla, zlo je postalo uobičajeno, a doborta iznimka. Za zlo je dovoljno da se prepustiš, dopustiš, zanemariš... ono kao da se događa samo po sebi, a za dobor se treba zauzeti, potruditi, izboriti... Zaroniti u svoju nutrinu i vidjeti da je to prava, ali skrivena bit ljudskosti.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Da nemožeš postojati bez svoje biti. I da si stalno na raskršću razapet između "linije manje otpora" koja vodi lažnom postojanju, ili "napornom uspinjanju" ka istinskoj prirodi. Da bi nešto otkrio, to mora već postojati. Zaluđenost pozitivističkom naukom propušta vidjeti vidjeti da ona otriva samo ono što je već stvoreno. Jednino što je ljudskost donjela kao svoju izvornu kreaciju su zloba i smeće. To su ednie stvari koje se nemogu naći u preljudskom, pred-civilizacijskom svijetu. 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ogledam se u neizlegnuto uskrsnuće

Prvo moraš vidjeti svojim "unutarnjim, tećim okom" da bi znao što željiš, što možeš, što činiti. Kao u ogledalu vidjeti što možeš biti... i da te ono što vidiš nadahne da to željiš i postati.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

To nadanhuće i želja te hrani, daje ti snage da ustraješ na tom putu. To te "doji" da narasteš i ostvariš svoja stremljenja i želje.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 Duhovni liliputanci i duhovni guliver

 Nije li Isus, kao Guliver dočekan u zemlji liliputanaca? I uz sve institucije, riječi i objašnjenja, nije li to ostalo tako do dana današnjeg?

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Nije li svakodnevna dilema koga osloboditi, Isusa ili Barabu, prisutna kod svakoga od nas. Možemo li se mi "liliputanci" nositi s različitošću i priznati da smo mali, vjerom nadići svoje strahove, ugoditi sa sobom i izlječiti poremćeje prevelikog ili premalog "osjećaja vrijednosti"?

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 Porodica duša

 S duhovnog gledišta to izgleda sasvim drugačije! Kao duše nemamao veličine... i svaka je posebna bez potrebe za uspoređivanjem.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 I sve imaju istog Oca/Majku, što ih u Duhu čini braćo/sestrama. U duhovnoj obitelji povratak, re-ligare, završava svoj ciklus i otvara novu spiralu duha.

U svakom ponovnom vračanju na početak, ono što izbacacuje iz ravnoteže, mirovanja... otvara kretanje...

Kao kad u bonacu "kvantne juhe" padne novčić, ili dva, unaprijed zapisane izdaje...

 Judjaje!