Tiha luka Ive Kajzera

Mediteran kakav je nekada bio! Ova rečenica koju znamo i kao borbeni poklič iz arsenala našeg Ministarstva turizma, mogla bi nas ugodno uvesti u slikarstvo Ive Kajzera. Jasno, ona je u Ministarstvu prihvaćena iz marketinških pobuda. Marketing je umijeće iskorištavanja nadasve humanističkih znanosti s ciljem što uspješnije eksploatacije i manipulacije potrošačima, rečeno s motrišta koja je suprotna paradigmi ekonomista. Kritiku društvenih odnosa koju smo navijestili, u umjetnosti je uveo pop – art. To je kritika potrošačkog društva. Hiperrealizam je neposredni izdanak pop – arta, prije svega u formalnom smislu jer većina hiperrealista ne želi da ih se dovodi u svezu s nekim društvenim djelovanjem. Oni ističu svoju «kompleksnu neutralnost». Slikarstvo Ive Kajzera je hiperrealističko, kako u formalnom smislu, tako i u smislu «neutralnosti» njegove slike ( njegova stava ), njene metafizičnosti i izdvojenosti njena sadržaja. Hiperrealizam je «nihilizam s onu stranu minimalizma»!

Mediteran kakav je nekada bio, zapravo je nazadnjačka utopijska poruka, jer mi smo ostali nerazvijeni a nije da smo nešto svjesno sačuvali. Slikarstvo Ive Kajzera ne treba shvatiti samo kao uljepšavanje, ljepotu ciljanom namjerom da se rukom naslika ljepše nego li što to može fotoaparat, već kao prizore vrijednosti koje nisu određene ni užim prostorom ni određenim vremenom. Neutralnost i društveno – povijesnu negibljivost metaforički naslućuje vazda bonaca! Drveni brodovi, mandraći i kamene kućice još uvijek su tu, biti će i jesu. Takvo slikarstvo ne navješćuje stilske pomake. On zagovara tehničku superiornost i talentiranost.

Ivu Kajzera ili njemu slične slikare po slikarskom učinku i motivima, Nevenka Žunića, Edu Unkovića ili našeg najpoznatijeg slikara ovakvog načina slikanja, Zvonimira Mihanovića, ne određuje ni formalna naobrazba ni intelektualni pristup našoj urbanoj svakodnevnici, već nadarenost. Neki od spomenutih su se i odrekli naobrazbe u uvjerenju da će iskvariti ono što imaju. Njihovo slikarstvo nije ironijom usmjereno na konzumeričku euforiju: «što slika prikazuje više sreće, to smo skeptičniji», već je to neka vrsta sličice raja, konstante koje se užasavaju progresivci ili alternativci, oni koji nisu ni upoznali prvo već su odmah konzumirali drugo. U njegovom je slikarstvu svaki dan anticiklona. No, to nije tupi američki konzervatizam kao čest oblik američkih hiperrealista. Njegova se slika može iščitati i kao «tiha luka», odgovor na bezglavu progresivnost, kao svijest o okolišu ili kao provokacija urbanih rasista. Jednako tako to je pledoaje i sidrište za sjećanje na nešto čega više nema, čega nije ni bilo, ali što sigurno nestaje. Ono opstaje u glavi onih kojima je stalo do vrijednosti koje pobuđuje ovo slikarstvo.

Zasigurno smo zemlja lijepe prirode i država ružne arhitekture, pa bi bez naših raznih intervencija bilo bolje i nama i prirodi. Što je to bolje i kada je to bilo? U svakom slučaju, može biti lijepo!

Ako govorimo o «uniformiranoj percepciji» ili «apsolutnoj bezizražajnosti», govorimo o hiperrealizmu. Ovakvo stilsko određenje određuje i slikarstvo Ive Kajzera. No skloni percepciji naše stvarnosti kroz sliku automobila ili ulaza u supermarket ili stražnjeg sjedala gradskog autobusa, zazirat će od slikarstva Ive Kajzera ili sličnog slikarstva koje se prema «urbanim temama» hiperrealista pojavljuje kao trompe – l oeil: oku ugodna slika neba sa svodova baroknih crkvi u koje se uzdiže po hijerarhiji svetosti.

Slikarstvo Ive Kajzera iziskuje istančanu tehniku. Takvo se slikarstvo često pomaže posebnim tehnikama spreja, zračnog kista ili projiciranjem fotogravije na platno. Ivo Kajzer se oslanja na svoju ruku, kist i klasične slikarske postupke

Željko Sušek