Nije me bilo ovdje..

Zapravo, svuda sam ja pomalo, jer svakom želim u isto vrijeme ostaviti dio sebe, iako fizički ne mogu biti na više mjesta odjednom.

A kada dođe moje vrijeme godišnjeg odmora, onda je to potpuno uranjanje u dimenziju postojanja, gdje mogu biti sve, a mogu biti i ništa.

Moji prijatelji kojima svake godine odem u pohode, ovaj puta su odlučili da Split doživim nešto drugačije..

Bez gradske vreve, rive, (to sam prolazila prošlih godina), jednostavno, ovaj puta smo se prepustili meditaciji kroz darovane zajedničke trenutke.

Meditaciji, koja je odzvanjala našim čestim  koracima, kroz predjele duše i srca, gdje smo bili i divovi malih sretnih trenutaka, i patuljci u šumama stvarnosti, koja nas je okruživala..

Divno je znati, da te tamo negdje uvijek čeka netko, koga oduvijek znaš, reklo bi se od početka svijeta..

I mada razlike u godinama samo fizički čine zavjesu, pogledi duša, vide sve..

Kažu, kada karmelićanke imaju godišnji, povlače se od svih, i obavljaju samo ono što moraju. Iako među rešetkama, imaju tada pravo potpuno se posvetiti sebi..

Tako nekako sam i ja, kada se otisnem iz Slavonije na plave obale.. Ne postojim ni za koga (osim za obitelj i najvjernije prijatelje-ali samo kratkim javljanjem)..Ne postoji internet, postoji samo uživanje u  savršenom druženju, bez ikakvih obaveza..

I tako..

Nakon  dobrodošlice, i  prijateljskog zagrljaja, put nas je poveo u Salonu-Solin..Ali po noći..

Salonu uvijek viđah po danu.

Ovaj puta, dočekalo nas je mnoštvo svjetlosnih malih bića, neki ih zovu orbovi, ali tek nakon pojave jednog velikog, crvenog, koji se nekako pojavio, kad je prijateljica gledala ostatke  kamenoga groba,..Nije nas napuštao skoro do odlaska.

Predivan i mističan doživljaj stare rimske kulture, u koju je već polako zadiralo kršćanstvo. Kultovi Izide i  Mitre, svastike na mozaicima, ali i izrezbareni križevi na pločama..

 

 

 

Kod kamene nekropole, pojavio se veliki crveni krug, poput sfere, i vjerno nas pratio skoro cijelo vrijeme. Nije bilo rasvjete, i moj fotoaparat je sasvim u redu.  Na nekim fotografijama, iako neposredno poslije uslikane, sfere nema, da bi se opet kasnije pojavila..

 

Ovdje više nije sa lijeve strane, nego na sredini, i dobiva čak malo kupolast oblik..

Ovdje smo se spuštali  alejom, prema ruševinama drevnog antičkog gradića..

Sfera je pratila moje prijatelje, kuda god su koračali..

Kad smo se spustili dolje, već je odavno počela noć..Nije bilo rasvjete..

A sfera je dovela mnoštvo malih prijatelja.

Za ne vjerovati..

A kada sam posudila aparat duši moje duše, bile smo obje iznenađene, što je uslikala..

Na jednoj fotografiji, sfera se umnožila, kao da se prijateljica igra sa snopom karata..

Poslije toga, slijedio je "snijeg"od orbova..

Ostala sam bez daha..

Gotovo do izlaza, pratilo nas je drago svjetleće društvo, da bi kod palače, na izlazu, skoro sasvim nestalo..

Drugi dan smo svratili  do mjesta, usred Splita,  gdje mnoštvo paunova slobodno šeće parkom, doslovce pitomi kao domaće kokice ili golubovi..

Šeću oko tebe.. Motaju ti se oko nogu..

Barba im baca kruh, mislim, koliko ih ima, a ono cestom dolazi još jedno jato..

Osjećala sam se, kao da sam Alisa u zemlji čudesa..

Kod nas u Slavoniji, paunovi su u zološkom vrtu, ili  u posebnim rezidencijama, gdje se elita voli šepuriti, poput njioh.

Al ovi su neki domaći..

Ne poznaju elitu ni kavez..samo dobru ruku koja ih hrani..

Malo poviše gore, mali pomorski muzej na otvorenom..

Našalih se..Barka na suhom, čeka svoga Nou..Ali me prijatelji upozoriše da je to optička varka..Samo pola barke je u igri..Šteta..

I naravno, nezaobilazni putevi do Marjana.

Uvijek nešto novo izmudrija.

Botanički vrt, miris smilja, kadulje, ružmarina i lavande, pomiješan sa mirisima bora i soli, koje more šalje.. Naravno, ne propustih male zvončiće.

Kažu, gdje rastu, tamo ima vila. A na Marjanu ih vazda ima, to je opće poznato.

 

Svratismo malo i do Solina, vidjeh lijepu crkvicu Gospe od otoka, ali orbova, gotovo da i nema..Tu i tamo pokoji..

Pomislih opet, slikat ću rijeku  Jadro, možda fotoaparat lovi vlagu u zraku, međutim ne..

Ništa osim ljepote krajolika i noćne  ugodne šetnje.

A onda, drugi dan,  prijateljsko iznenađenje, ali koje me baš nije ostavilo ravnodušnom..

Kao djevojka, planinarila sam, nisam se bojala visine. Za vrijeme rata, stanovala na 11 katu. Ali kada sam se jedne godine popela na tvrđavu u Valpovu, izgrađenu još od doba turaka, shvatila sam, da se neobjašnjivo bojim visine, ali samo kad sam  u tvrđavi, na vrhu..

Pomislila sam tada, onako, napola u šali, možda me netko u nekom životu i bacio sa kule, ili tvrđave.. Taj strah se tek sada kristalizirao.

I tako, prijatelji me odvedoše do predivne tvrđave Klis, izvan Splita, koja je visoka cca- 150 m.

Nisam to znala.

Uspon je bio lagan, cesto do velike kapije, gdje nas je propustio ljubazni čuvar.

I sve je to nekako išlo dobro, dok se nismo počeli penjati unutar tvrđave..

Kamene ograde nisu mi se činile sigurne, iako je pogled bio predivan, držala sam se zida, ponekad koračajući ne gledajući uopće dolje, nego samo naprijed..

Činilo mi se kao da je sve otvoreno, i kao da ću opet padati, ne puštajući ni glasa.. Toliki strah nisam osjetila nikad u životu.

Ali nisam se predavala. Penjala sam se sa prijateljima sve više, usput slikajući skoro bez gledanja krajolike..

Mislim da mi je srce lupalo neizbrojivim ritmom.

Dobila sam podršku, bodrili su me da koračam sve više, ali bilo mi je sve teže..

Definitivno, trebam kontakt sa regresologom. jer taj strah sa ovim sadašnjim životom nema veze..

I tako..Slikala sam, i penjala se sa njima..

 

 

Dok nismo došli do jednog mjesta, na kojem je moj prijatelj već bio, ali me je htio baš tu dovesti: mjesta, gdje je za vrijeme drugog svjetskog rata jedan partizan mučen, i živ bačen sa tvrđave.. Postoji o tome i natpis na ploči, a u mjesto, prostor gdje u ogradi nema kamenja, vjerovatno je tu i bačen.

Mala klupica unutar ograde, gdje posjetitelji mogu sjesti, služila je da se uživa u divnom pogledu, no, ja sam bila užasnuta..Pokušala sam sjesti na klupicu, no brzo sam se vratila natrag.. Činilo mi se  kao da sam totalno bespomoćna.. 

Prijatelji su vjerovatno željeli da pobijedim strah, ali ovo je nešto totalno izvanserijski..

Žudila sam za silaskom, i širokim platoom, gdje će mi se srce vratiti na mjesto..

Oni su se popeli još više..Ja nisam mogla. Mislila sam kako je tek na samom vrhu, sa mini ogradom.

No way..

I tako, uz spasonosni silazak, rađale su se opet lijepe fotografije..

 

Unatoč svemu, zahvalna sam na pokušaju pobjede nad tim mojim čudesnim strahom, i prijateljima koji su cijelo vrijeme šutke podnosili moje užase na licu i nervozu.. 

Kraj i rastanci me uvijek rastužuju. Ali me ne ostavljaju bez nade. Znam da će idući puta biti još divnije i ljepše.

Prije uskakanja u autobus, otišli smo zadnji puta do mora.

Uslikala sam ga danju, u prelijepom plavom ozračju, ali i uoči odlaska, po noći, kad je još zadnji komadić sunca ostavio trag. Bilo je poput nadrealističke slike..Ali uvijek savršeno..

Jer tu se osjećam kao kod kuće.

U svakom pogledu.

Tu i jesu moji korijeni. Urezani u kamen i slani poput korijena onih predivnih biljčica, koje iz kamena ne možeš iščupati..

 

Posljednji pozdravi, mahanje rukom, i  zabilježeno vrijeme odlaska..Autobus ne čeka..

I ponovo me odveo u meke magle Slavonske ravnice, i tirkizno zlatno nebo svitanja, koje me je ponovo dovelo u stvarnost..

Tako svi putevi završavaju..

Ali opet se, nakon nekog vremena, nastavljaju..