I opet naizgled isti polazak, sa iste stanice...Ali kako ijedna stanica može biti ista, kad vrijeme u svojoj nestašnoj prolaznosti nikad nije isto? Ono stoji, a mi se krećemo, stanice su preuređene kulise života, koje se mijenjaju, kao i naši kostimi koje oblačimo za nove predstave...

Niti jedan osmijeh se ne ponavlja, niti jedan pruženi komadić kruha radosti i tuge nema isti okus..Mijenjaju se vlakovođe, kondukteri ljubazno pregledavaju karte, srce ustreptalo čeka silazak na željnom odredištu..

I pomišljamo, dok gledamo kako sve pored nas prolazi, kako će jedino ljubav, i prijateljsko, otvoreno srce, biti sigurno čvrsto tlo i  najljepša postaja, gdje ću zakoračiti, kad se gibanje prolaznosti umiri...

Negdje na polovini puta, kada nestrpljivost i umor žele pobijediti krajnji ushit dolaska na cilj, siđoh na usputnoj postaji, gdje su čekale tri duše, tri prijatelja, da podijele samnom čašu nestrpljivosti i napune mi novu čašu, punu svojih dobrih želja i namjera.. Kratki trenuci, ali tako prepuni istinitosti...

A onda opet, prema konačnom odredištu, gdje magla nikad ne odlazi, gdje je tako čist odraz duša u zrcalu..Ništa prikriveno, sve tako svevideće jasno i lijepo..Pomislim, to je mjesto gdje sunce nikad ne zalazi.. Ali, trebalo je još malo zabaviti se sa slikama koje nestaju, i sjećanjima koja naviru, kako se zadnja postaja približavala..

I konačno, kad kročih na čvrsto tlo, i zagrlih dijelove svoga vlastitoga bića, shvatih da je dovoljna samo spoznaja da ta bića postoje...Kulise se mijenjaju, životi prolaze, vrijeme stoji.. Pokreće se tek ako ga ja pokrećem..A prijatelji koji su kao sunce na mom putu, od mojeg postojanja čine sunčani sat..Ja sam urezana u zid vremena, a oni pokazuju najljepše trenutke...

I poklanjaju mi iskrenost, toplinu i osjećaj vlastite slobode..Jer, sa njima uvijek mogu biti to što jesam, sa svim manama i nesavršenostima..Kad sam s njima, ne moram ništa činiti, dovoljno je samo da smo blizu jedni drugima, i da se osjećamo smireni i napunjeni...

Ovdje sunce zaista nikad ne zalazi..I kad se približi mogućnosti zalaska, ono preda svoje svjetlo mekoj Luni, da me prati u svakom trenutku tame koje će doći..

Kada sam pomislila da mogu riječima opisati doživljaj ovog divnog putovanja, naiđoh u šetnji uz more, na kraju staze na zidu napisan naziv : AND OF THE WORD..I pitomog galeba koji je čuvao istinitost toga natpisa... Možda je netko htio napisati AND OF THE WORLD, pa zaboravio ono L.? U svakom slučaju, zaista se radilo o kraju svih riječi, o jednom BEZRJEČJU  koje opisuje dubinu istinskog prijateljstva..O tome se ne priča.. istinsko prijateljstvo se osjeti- i živi...