Naravno, dan počinje sa neizostavnom kavicom na terasi..

A terasa nije baš prevelika..

Začas  dobijemo naše životinjsko društvo.. Ali gdje čeljad nije bijesna,

ni terasa nije tijesna..

 

Kada udahnem zrak prepun mirisa bazg vratim se u djetinjstvo..

i obiđem moje male kamenjare, prije nego kročim u baštu..

U baštu prvo ode izvidnica..Naš vjerni Lord, koji prvi mora proći sve staze kojima ću ja proći..

Definitivno, to biće zna uživati u ovakvim jutrima..(zajedno sa mnom)..

Bašta..

Prvi puta sam pokušala da se prihvatim malčiranja, i sve podredim slami i eko sistemu uzgoja..

U jesen je to bilo malo naporno..

Trebalo je prvo svu tu silnu slamu raširiti.. ostaviti je do proljeća..a onda, kada počne sijanje, sve to opet malo porazbacati, i kada prve biljčice niknu, ušuškati ih opet, kao bebice..

vrlo malo kopanja i još manje pljevljenja..

Rezultati se već pomalo naziru..

Salata i luk, onako bezbrižno, uz tu i tamo koju travčicu, koje ostavljam. Najljepši doživljaj je, kada razgrnem zemlju, a u njoj--gujavice..

Jedne godine smo ih tražili da djeca idu na pecanje, no, ni za lijek..

Sada im ne bi baš tako lako dala da ih nataknu na udicu.. Previše su dragocjene..

samim oranjem, zemlja se isušuje i pretvara u neživu tvar. Zimska brazda zamrzne sve mikroorganizme i korisna bića se povlače.

ispod slamnate stelje, sve ovdje živi punim plućima.

Krastavci i tikvice, koji su lijepo krenuli, dražesno vire iz slame..

A mrkva čeka da još malo ojača, pa će i ona dobiti svoj ogrtač..

Bob sam posijala eksperimentalno, tek da vidim, kako će se on ovdje snaći..

A on, uzdigao se iznad svih i kaže: malo nas je, ali smo junaci..

Nisam ga posijala puno. Zato tako priča..

Naravno, gredicu majčine dušice, mente i komorača posebno mazim i pazim.. Već sam nabrala i osušila jednu turu za čaj, kada hladni zimski vjetrovi zapušu..

Kada sam vidjela nešto poput pirike u bašti, prvo sam pomislila da to opljevim, međutim, shvatila sam da je to zapravo žito, izniklo iz slame..

Fantazija..

Nema špricanja, u svakom trenutku mogu si napraviti čarobni eliksir snage i vitamina, zrnje ostavim u vodi preko noći i ujutro popijem to natašte..

Od zelenih strukova sam si već pravila mix, pomiješano sa jabukama i mrkvom u sokovniku..

A najveća mi je radost bila, kada sam vidjela na oranici, gdje smo krumpir stavljali u slamu, bez kopanja i motike, da se ponosno probija prema suncu..

Susjedi su vrtjeli glavom..Došli vidjeti što mi to radimo na hrpi slame..

Pa ispod nije bilo čak ni izorano, samo djetelina..

A ja kao ja, nisam komentirala, nego čekala..

I dočekala..

Iz slame, hrabri vitezovi krumpirovog srca, pružaju svoje zelene listiće..

Krumpir u bašti je malo veći, i grickaju ga malo bube zlate, ali, zamislite, ne sekira me to previše..

Sve je to zapravo iluzija i obmana..

prošle godine ih je bilo još više, nisam ni sa čim špricala, a nikad toliko puno krumpira nisam imala..

Bacale su me u očaj, ali sam rekla: pa valjda će i meni nešto ostaviti..

lijepo smo se podijelili: one su papale zeleno, dok nije postalo žilavo i jako.. A ja gomolje, koji su bili savršene veličine i nikad zdraviji..

Kažu da kod krumpira u slami nema zlatica.

I to da vidim.:-))

Lijepo je kad se kao obitelj uspijemo sakupiti, pa sve zajedno obići..

A još ljepše kada uspijem nekako zabilježiti te lijepe trenutke i još ljepša jutra..

U povratku me obavezno zapadne igra sa malim mačićima..

Kad sve lijepo razbucaju u cvjetnoj gredici, blago ih poprskam vodom iz šprice, i stvar riješena..

Zapravo, ne bune se.. Po ovoj vrućini, malo osvježenja nije na odmet..

Eto..

Tako meni prolaze ova lijepa jutra..

A možda ću otići i do obližnjih šuma, da pričam sa vilama i patuljcima i pogledam ima li dobrih gljiva..

PUSA!!!