Jeruzalem je podijeljen na dva dijela – zapadni i istočni. Zapadni Jeruzalem je židovski dio grada. Moderniji je i urbaniji od istočnog Jeruzalema koji je uglavnom arapski.  Tu se smjestio Stari grad. Podijeljen na četiri četvrti - muslimansku, židovsku, kršćansku i armensku – priča priče stare tisućama godina.

 

 

Uske uličice pretrpane su lokalnim stanovništvom i turistima. Sa svake strane, jedna do druge, poredane trgovine. Otvorene cijeli dan. Trgovci neumorno navlače turiste u svoje izbe ne bi li im prodali što veću količinu suvenira. Što odabrati od tolike ponude? Imam osjećaj da sam ušla u zemlju čuda.

  

Napokon se odlučujem za pašmine, palestinke, šlape od devine kože, nargilu iz Sirije i, naravno, poznati Eliat stone!

 

Upozoreni smo na cjenjkanje. Na tržnici nema trgovanja bez toga. Moram priznati da mi je to bio najteži dio, jednostavno nisam navikla na takvu vrstu trgovine. Upravo to mi je i omogućilo izuzetno povoljnu kupovinu. Prodavač kaže cijenu (prenapuhanu), ja se samo okrenem i odem (stvarno me je sram cjenjkati se). Prodavač zatim kreće za mnom i spušta cijenu. U trenutku kada dođe do cifre koja mi se čini prihvatljivom, okrećem se i vraćam po traženi suvenir. Eto neke koristi i od moje nelagode! Preporuka je ne odlaziti u taj dio grada po noći. No, tko bi nas zaustavio!

 

 Imala sam sreću da je za vrijeme mog posjeta bio Tiš'a be-Av – narodni dan žalosti zbog rušenja prvog i drugog hrama. Vjeruje se da su oba hrama uništena istoga dana – devetog dana hebrejskog mjeseca Ava. Toga su dana Vavilonci 586. god. pr.Kr. razorili prvi hram, a Rimljani 70. god. drugi. Za Židove je to najtužniji dan u godini. Ortodoksni Židovi se taj tjedan ne šišaju, ne peglaju odjeću i ne jedu meso (osim na subotu, shabbat). Na sam dan sjećanja ne jedu, ne mijenjaju odjeću i nemaju spolne odnose. Iz hrama se uklanjaju svi ukrasi, a oltar se prekriva crnim pokrivačem.

More se ljudi slijevalo prema Zapadnom zidu (ne vole ga zvati Zidom plača). I opet – vojska, policija, pretresi, pregledi dokumenta… Prošavši sve kontrole, pogled na Zid ostavio nas je bez daha. Tisuće i tisuće ljudi talasalo se ispred naših očiju. Ljudi svih vjera.

  

Sam prostor ispred zida podijeljen je na dva dijela. Lijevo idu muškarci, desno žene. Lagano se primičemo zidu. Nevjerojatna je gužva. Svatko se svome Bogu moli. Polažem ruke na Zid, naslanjam glavu. I suze mi počnu teći. Osvrćem se oko sebe – svi plaču. Molim se. Riječi samo klize, teku …

Molitve našvrljane na papiriću guram u Zid. Odlazim polako, unatraške, kako običaji i nalažu. Nikada nisam bila svjesna ljudske energije kao tada. Toliko pozitivnih misli na jednome mjestu. Toliko nada. Ljubavi. Poštovanja. Uvažavanja.

Često se sjetim te noći. Toplina koju sam tad osjetila pokazala mi je snagu ljudskih misli.