Jednom mjesečno zaputimo se u lijepi Vojvođanski gradić Apatin, da tamo kupimo kapsule zelene kave za našu zajedničku prijateljicu..Kaže da pomaže, za cjelokupnu regulaciju i zdravlje organizma.. Ja baš kemiju ne volim, ali, spajamo ugodno sa korisnim, malo se prošećemo, i usput i sebi nešto kupimo..

Gradić ima puno zdanja i arhitekture iz doba Austrougarske monarhije, ali ono što me uvijek tamo oduševljava, je jedna apsolutno pozitivna energija, koja zrači iz svakoga kutka..

Osjeća se neki mir, iako je nedjelja, obišli smo i tržnicu, nigdje gužve i nervoze..

Prvo što sam opazila kad smo izašli iz auta, na plavom nebu, jedan veliki Chemtrail, ali na dva mjesta, kao da je raskidan, pokidan..

Jednom sam čitala o tome, kako i zračni vilenjaci znaju djelovati protiv toga, i čuvati naš planet.Elfovi na djelu..

Da li je istina ili ne, ali jedan oblačak, točno  uz pokidanu traku, imao je oblik šake koja drži srp, sječivo, štogod.. Pomislim, ako je i bajka, neka traje..

Lijepom ulicom u centru, prepunom kestena i lipa, kafića i trgovinica, ne smiju i ne mogu ići automobili..Prepuna je djece, ljuljački, šetača..

Pogledam, seka ljulja svoju malu sestricu na ljuljašci..

Jedna majka brižno prati svoju djevojčicu, koja je tek prohodala..

Pa pomislim: Bože, svuda je isto..Svi dišemo isto, svi imamo jednake potrebe, želje, djeca i majke su jednaka ovdje, kao i u svim drugim dijelovima svijeta.. Zašto postoje uopće granice? Tko je među ljudima postavio tolike barijere, da smo se toliko udaljili jedni od drugih?

Kad ćemo spoznati da je sve to nepotrebno, jer smo svi iz istog Srca potekli??

Kad smo sjeli na lijepu terasu kafića, prolistala sam malo Večernje Novosti..Uz ugodne razgovore, i lijep okoliš, posmatrala sam koliko oko mene ima male djece..Pozitive na pretek..

Suprug je naručio čašu tamnog Apatinskog piva, a ja i cure kaficu..Uh..kakva je to dobra kava bila..Jaka, prava..U ustima aroma ostaje i nakon popijene vode..

I tako, čavrljamo, i odjednom, priđe nam slatki dječačić..

Svidjelo mu se nešto kod nas.. Nasmiješio mi se, i ja njemu.

Bez straha..Takva su djeca.. Leonora mu ponudi bonbon, on uzme. Čuo je da ga tata zove, i ode, nevoljko..

Međutim, brzo je dotrčao opet..

Dok ga tata definitivno nije odveo..

Shvaćam sve.. I dijete, i roditelja..

I što reći na to sve? Zašto u nekim sredinama jedva čekam da ih napustim, a u neke, jedva čekam da se vratim?

Vibre, samo vibre su u  pitanju, zaključujem, i nastavljam puniti svoje baterije..