Vruć pustinjski zrak zapuhnuo me čim sam izašla iz aviona. Izrael! Toliko očekivano putovanje napokon se događa. Iz Tel Aviva autobusom krećemo prema Jeruzalemu. U busu tišina. Nosom prilijepljeni za prozorsko staklo gledamo čudesa ove zemlje. Svako je drvo zasadila ljudska ruka. Samoniklog drveća nema u pustinjama.
Približavamo se posjedu dvostruka mira - Jeruzalemu. Beduini i deve - nema sumnje da smo na drugom kontinentu.
S nestrpljenjem krećemo u grad. Sve je prekriveno tankim slojem pustinjske prašine. Oči su nam širom otvorene – ne znamo kud bismo prije okrenuli glavu, usmjerili pogled. Glavna se ulica preuređuje. Ne smeta to uličnim prodavačima. Trgovina do trgovine. Nema nekog reda – jeftini dućani s robom po pet do deset šekela stoje pored trgovina u koje zalaze samo oni dubljeg džepa. Mnoge trgovine izgledom podsjećaju na naše kineske dućane. Šarene, vrištećim natpisima pozivaju kupce da zavire i otkriju što se sve nudi.
Komunikacija nije uopće problem. Iako su hebrejski i arapski službeni jezici, engleski pričaju fantastično. Uče ga u školama i obavezan je predmet. Nemali dio stanovništva govori i francuskim, mađarskim, poljskim, rumunjskim, ruskim i španjolskim jezikom.
Ogladnjeli, bacamo pogled prema restoranima brze prehrane. Dugo nam je čekati do večere - rado bismo nešto bacili pod kljun. Hranu biramo po slikama – natpisi su na hebrejskom i pojma nemamo što se nudi. No, odlična je. Košer – naravno.
McDonald's je u Izraelu otvoren tek 1993. godine. Prvi se problem javio oko uvoza pomfrita. Problem su riješili tako što su u Izraelu izgradili postrojenje za proizvodnju smrznutog krumpira u vrijednosti od pet milijuna američkih dolara. Zanimljivo je i kako su Izraelci «preuredili» zaštitni znak McDonald's-a. Veliko M – zaštitni znak te kompanije - previše je podsjećao na kamene ploče s deset Božjih zapovijedi, stoga su bili primorani smanjiti znak! McShawarma i McKebab tipična su jela u izraelskom McDonald's-u. Lagala bih kad bih rekla da mi sline nisu curile dok sam isprobavala njihove specijalitete! Svinjetine, naravno, nema.
Na svakom koraku vojska i policija. Uvijek u paru – muško i žensko. Muškarci ovdje idu tri godine u vojsku, žene dvije. Od samog pogleda na te žene zastaje dah. Tijela su im besprijekorno istesana. Držanje i pogled odmah jasno daju do znanja da s njima nema šale.
Chekpointovi posvuda. Detektori, pregledi, pretresi – najnormalnija pojava. Bodljikava žica prati nas na svakom koraku. Ipak, nema straha ni nesigurnosti. Nasmiješeni koračamo prašnjavim ulicama grada…
Ljeta su ovdje suha i vruća. Slijepljeni se vraćamo u hotel i bacamo pod tuš. Nakon obilne večere, izlazimo na terasu. Puše lagani povjetarac. Draži mirisima pustinje. Noć je prekrila grad. Sve je utihnulo. Vrijeme je za spavanje. Nevoljko odlazimo u sobe, htjeli bi još toliko toga vidjeti, čuti, usporediti, raspraviti, no oči se sklapaju... Odlazimo u krevet željno iščekujući novi dan.