Često razmišljam o mjestima i zemljama, koje dotiču moju dušu i srce..
Nisam veliki putnik, duga putovanja me znaju umoriti, ali postoje neki dijelovi na našoj kuglici zemaljskoj, koja bih željela posjetiti, unatoč razdaljini..
Među njima je i divna Provansa, jugoistok Francuske, onaj divan spoj mediterana i plodnih ravnica ispod uzvisina..
Podsjeća me na našu Dalmaciju i Slavoniju u isto vrijeme..
Kamen, kamen koji je topao, od Sunca koje grije i rasipa svoj sjaj, ne štedeći se..
Topla, kamena ognjišta, ukrašena detaljima starine..
Cvijeće, cvijeće, posvuda cvijeće..
Divne male uličice, sa drvenim plavim škurama na kućama, i plavo obojanim vratima..
Na svaki detalj se pazi..
Da se ne oskvrne ljepota i nježnost divnog krajolika..
Toplina se svuda osjeća, i čini se, kao da svaki stanovnik tih malih gradića, nosi po jedno sunce u sebi..
Lavanda..beskrajna predivna polja lavande, koje dodiruju polja makova..
Ladanjske vile sa terasama, koje gledaju brda oko njih, i poljane u podnožju..
Dalje neću govoriti..Jer mi ponestaje riječi..
Da..reći ćete, i mi imamo lijepih mjesta u lijepoj našoj.. Znam to, ali kad Provansu gledam, kao da se vraćam tamo, gdje sam nekad i živjela..
Vjerovatno i jesam..