Trenutno sam u neobaveznoj (uglavnom seksualnoj vezi) na koju sam sama pristala prije godinu i pol dana. No u posljednjih nekoliko mjeseci primjećujem da bih htjela nešto ozbiljnije s njim te sam mu to i rekla. On nije bio za pa smo prekinuli, ali on se ipak nastavio javljati i ja sam nakon kratkog nećkanja ipak nastavila vezu s njim, valjda se nadajući kako će se nešto promijeniti (nikako da iskorijenim tu nadu). Ipak nije, a i znam da uz mene ima još nekoliko drugih žena. Kad sam s njim jako mi je lijepo, kad nisam (što je češće), jako mi je loše. Pokušavam ga trajno ostaviti, ali nedostaje mi snage pa se na trenutak pomirim s tim neobaveznim odnosom (kao, pa što, svi to danas rade!). No, čini mi se da me izunutra to jako sve pati, posebno druge žene, ali i činjenica da sam sama od sebe napravila otirač. Mislim da si podsvjesno jako predbacujem zbog svega toga. Ipak, trenutno nemam snage ostaviti ga (kao da sam postala ovisna o njemu), a istodobno znam da se on neće promijeniti i pružiti mi ono što trebam i želim. Posljednjih dana intenzivno razmišljam o tome i u takvim okolnostima sanjam ovo o čemu vam pišem.
