Svako postojanje ima svoj razlog. Nekima, cijeli svijet kao da postoji samo zato da bi mu čovjek prigovarao. Govorimo li dobro i lijepo, prigovaramo lošem, a govorimo li loše, prigovaramo lijepom. Rijetko kada nešto valja a i kada valja, ne valja, jer bi moglo bolje.

Cijeli svijet kao da postoji samo kao opravdanje. A život postoji prolazi u traženju uzroka, krivaca i u prigovaranju. A što je sa posebnima? Isticanje vlastite posebnosti je isto tako prigovaranje.

Mogli bi reći za onog koji čini i govori samo u smislu dobrog, da je sve zlo svijeta prešlo na njega. Kada ne govorimo u smislu dobrog, tada ćemo privući i sve dobro ovoga svijeta, ovisno o tome koliko smo izgovorili,mislili i na kraju učinili. Sve to kako bi nas dobro naučilo dobrom. Kada će to čovjeku postati očito, stvar je vremena. Kada se dobro i loše zbroji, na kraju uvijek mora postojati znak jednakosti. Jer neće se svijet preokrenuti da bi napravio tebi izuzetak. Prigovarao ili ne. Tada se kaže da je sve u skladu, ako je. Ako je u skladu, čovjek je sam sa sobom.

Kada čovjek nema čemu prigovoriti, ostaje sam sa sobom. Što može raditi čovjek sam sa sobom, valja li mu to? Te mu ne valja ovo, te ono, te ne bi ovako te onako. Uvijek pogleda uprtog u drugog i kako on čini. A pogledi uprti u njega, njega koji čini a ne onog koji gleda, učine blistavijim. Tako čovjek čovjeku daje dio svog sjaja.

Oko čovjeka kruži gomila neostvarenih težnji kao posljedica onog što misli i govori, što čita, što čuje, što pokušava razumjeti. Sve su to težnje koje nikuda ne stižu već plutaju. Pluta li jedna, sve plutaju. I upravo su te čežnje jedina prepreka da čovjek ne vidi dalje od vlastita nosa. Vlastiti balončići težnji ometaju da bi vidjeli a i da bi shvatili što se govori i misli. Čežnja za rastom i razvojem je u svojoj osnovi vrag, samo smetalo, samo obična čežnja. Kada ne bi bilo čežnji, ljudi bi tako lako sve razumjeli, tako bi lako dobili sve odgovore i tako bi lako vidjeli sve svjetove. Dok tako ne bude, ljudi će uvijek tražiti jedni druge kako bi si nešto objasnili, kako bi shvatili i kako bi vidjeli.

Ako ljudi nešto vole, onda vole znati što drugi o njima misle. To vole. Po mogućnosti, zahtijevaju da se dobro misli i ne zanima ih što se stvarno misli. Dobra upućena misao, sasvim zadovoljava. Ne može čovjek sam znati kakav je već mu trebaju drugi da mu govore o tome. A kakav bi mogao biti nego onakav kakav je?

Postoji sasvim pogrešan stav o učenju. Misli se općenito da se uči na način da nam netko govori. Da negdje nešto pročitamo, čujemo. I da od nekoga nešto možemo naučiti. Uči se iz floskula. Stalno i uvijek netko drugi. Nitko da se primi posla i da počne proizvoditi vlastite ideje na osnovu onoga kakav je a ne na osnovu čežnje da bude kao drugi ili bolji.

Čovjek ustvari uvijek može razgovarati sam sa sobom. Ono što izgleda kao razgovor je ustvari odmjeravanje i ustanovljavanje koliko smo odobravanja dobili za ono što smo rekli. Ljudi oglašavaju tuđe misli i ideje kako bi dobili potvrdu za ispravnost vlastitog valjanja u blatu istih. Zahvatimo li rukom u to blato, ono što ćemo najčešće naći su krajnosti. Krajnost mržnje u odnosu na ljubav, krajnost dana u odnosu na noć, boga u odnosu na vraga. Ako nije težnja ka ovom, težnja je ka onom. Reći će vam da nema sredine.

Uvijek se radi o podjeli a nikada o višestranom gledanju. Tko zna zašto? Dok se to ne shvati, uvijek će biti prigovaranja i težnji.