Postoji nešto za što neznam kako se zove ali znam kakvo je i znam da služi izgrađivanju vanjskog oblika koji vremenom postaje općeprihvaćenim. Sve neke konvencije kako bi nešto trebalo izgledati. Sklapanje fragmenata u nešto savršeno ali istovremeno lažno do besvijesti. Umjetno uzgojena paprika koja se prodaje pod pravu i sve kao ta paprika. Cijeli svijet – jedna paprika. U banani.

Čudan plod neke biljke. Ključ svijeta je da se abnormalno predstavi kao normalno. Najveće svjetsko pitanje je tko se nalazi sa koje strane vrata nakon što ključ škljocne i u čijoj je glavi škljocnula paprika. Tko je u banani? Kao i tko je zaključan a tko na slobodi? Da li normalno ukazuje na abnormalno? O čemu god da je riječ, ali baš sve, centralizira normalnost i marginarizila abnormalnost. Određujući usput tko je u pravu a tko nije.

Projektirane metode sa namjerom da ispale projektil u sve što nije topovska cijev koja ispucava projektil. Pogled je uistinu moćan alat promatrača. Kao i zdrava pamet. Koja je jedina u stanju srušiti konstrukciju koja nije ništa drugo nego upornost i volja nekoga koji nije ja. Da ispalim taj projektil? Jer kako drugačije doznati tko je normalan a tko nije?