ŽIVJELI! Tek toliko da se nešto dešava, tek toliko da se dešavajući se , dešavaju i greške. Neke. Ili bilo što pretpostavljeno, što je opet potencijana i vrlo moguća greška. Skoro pa uvijek.  I tek toliko da se griješeći, opet ispuni dokolica. Nečim. Kao da joj nešto fali. Kao da je ona crijevo koje žudi za time da bude kobasica. Kao.. A ne fali joj ništa. Ali evo...  tek toliko i malo,  da ima i da bude... kobasica.  Tek toliko da bi se kao osjećali vrijednima. Jer su nam nekada i na neki način dali do znanja da to nismo. Jer kao nismo. I da nismo kobasica.

Vatromet. Sve neke reakcije na sve neka djelovanja. Kao, ide se naizgled naprijed. Kuda se ide, samo dragi Bog zna. Dobro i loše. I sada se čudesa čine da se eliminira loše. Kao da je važno. To se ionako čini potezom koji se zove, budeš dobar i gotovo. Ili nekim drugim potezom, ne misliš loše i gotovo. Ili nekim trećim potezom, da se ne poteže njišta... i gotovo. Sve sve jedno. Ionako je sve eliminacija nečeg osim onoga što ni dragi Bog ne može eliminirati. Jer nije božije da se radi protiv sebe. To je vražije i to čini razliku. Ako razlike uopće ima u nekoj konačnici. A to je pak nada.

Kako je ionako sve pretpostavljeno nečemu, i to ćemo pretpostaviti. Da bi razbili dokolicu. I kao da dokolici nešto nedostaje.  Kada smo već kod dokolice, kakve veze išta sa njom ima? Da ne postoje zahtjevi i želje, ona bi neometana postajala u miru. Božijem. To je taj mir. U konačnici.

Misliti i srati, to nije isto. Petarde. Misliti da je nešto loše, znači tom nečemu pridodavati tu energiju i činiti ga još lošijim. A to doprinosi pogoršanju stvari. Mislite li da sam loš, vi ste time što mislite najgora vrsta. Vražija vrsta. To definira jeste li vražiji ili božiji. To nadodavanje, to žbukanje tom energijom. Zidari. I zato, mislite me dobro i prekrasnog. Za vaše dobro. Time ispunjavajte svoju dokolicu. Mogli bi me misliti i lošeg, ali time punite vlastito crijevo u kobasicu. I ja ću vas, ne u crijevo, već dobre.

Misliti je zakon dokolice. Iz dokolice, proizašli su svi starokineski zakoni.

Misliti dobro, zakon je svih zakona. Narod bi rekao, (ne) jedi govna. Jesti govna, to znači zaprljati si crijeva, ona za kobasicu.  Ali misliti govna, to znači zaprljati si dušu. Pa sada, slobodno mislite da je  netko, nešto, bilo što... govno. Slobodno mislite da je i kravlja balega ili neko još veće govno. Samo ne vaše ili moje. Nema razlike. Sigurno ćete se usrati. Skupa samnom. Ili bez mene. Sve je jedno.

A ja evo nosim zadnji par gaća. I nemam se namjeru više usrati a ni volju kupovati novi par gaća. Živa dosada kupovati kao i nositi. Dosada i  razbijanje dokolice. Niti mi se ubija a ni razbija osim iz zabave. To da. Zabava je u redu, jer tko pjeva, taj zla ne misli. Niti radi bilo što vražijega. Sagledavanje negativnog  u nama, vražija je rabota. Nije zabava a ni radost. Sagledavanja dobra u nama, nije vražija rabota. To je radost. Ono što gledamo, to i vidimo. Vidi vraga, kaže narod, i to je to. Gleda pa vidi. I trubi dok ne potrubi. I zato, ne trubi... kaže narod. Trubljenjem se desilo i Jerihonu to što se desilo. To je poruka svim trubačima. Koji trube o bilo čemu, misleći da dobro trube.

Misle da trube a seru. Jako seru. I useru se, kad-tad. Misleći da čine dobro. Ne misleći da su usrani. A da smrde – smrde. Na nosonjuh a i šire. Smrde misleći i dalje,  dok ne umisle da su bolji od drugih. Taština kao vražija osobina. Destruktivni i opasni umišljenici. Nastali raznim zamišljajima. Katastrofa. Samovolja koja povezuje sa vražijim. Ona koja uzima prema slobodnoj volji. Što želi i kada želi. Pa želi bolje. Ne razlikujući pipu od frite. A ni pipu fritu. Umišljeno-slobodni duhovi samo u slobodno vrijeme. Nervozni u svim drugim vremenima prenoseći nervozu i u slobodno. Grč u crijevima umjesto dokolice. Nema tu ni kobasice a ni ičega. Sretna Nova i blagoslovi svima... Dokoličarite, samo to. Amen.