Svašta govore i svačemu nas podučavaju. Lupaju nas fragmentima i raskupusanim tekstovima. Izdvaja se, vadi se i prekraja snaga iz punine blagosti, sakate se i skrnave božanska ljubavna pisma da bi se dalo svojoj vodenici na značaju, svom imenu na značaju, da bi se na svoju vodenicu skrenulo što više te životno važne tekućine. Klopotanje i štropotanje postaju važniji  od vode same. Količina samljevenog važnija od svega.

 

Mudrost traži da uzimamo i primjenjujemo. Za drugo ne bi trebalo biti vremena. Niti drugog vremena danas imamo. Zdrava pamet nalaže da ne prepričavamo rečeno. Jadni papagaji u imenu sindroma ljudske boleštine.

 

Život koji prolazi uz štropot i klopot, prekriven samljevenim. Gdje smo tu mi koji smo poslani da živimo život udišući ga punim plućima. Neživljeni životi zagubljeni u mrtvim rukavcima vode koja ne teče nigdje. Bara. Lokva. Žabe.

 

Gdje su naši životi, naša zdrava pamet, naš razum, naše iskustvo, naša bol, naša sreća, naša istina? Gdje je to primjenjeno na način da se rezultat vidi? Gdje su snovi koje sanjamo, gdje su ostvareni snovi, gdje je zapreka? Zašto smo sami sebi prepreka? Ničega nema. Oni čija su usta puna ljubavi postavljaju najveća ograničenja. Oni kradu naš život. I ometaju bogomdanu vlastitu zdravu pamet.

 

Ovo su čudna vremena. I prethodna su vremena bila čudna. A mi i dalje ovisimo o drugima. Vrijeme je da ovisimo o sebi, o vlastitoj zdravoj pameti. to je budućnost.

 

Pravde najmanje ima na sudu, demokracije u državi, ljubavi u duhovnosti. Iako sud najviše tupi o svojoj pravednosti, država o svojoj demokraciji, navodno duhovni o univerzalnoj ljubavi. Ništa tu nema i sve je prazno. Sve je i lažno. Krade se i navlači. Nema tu ni ljubavi, nema ni radosti. Ali ima interesa.

 

Svaki interes ima svoju pozadinu. Ili stražnjicu. A zna se što se na stražnjicu radi. I to se mora. Za političare se zna da lažu, za suce se zna da nisu pametni, za propovjednike se zna da obavljaju nuždu. zna se i za ostale gorespomenute.

 

Bacaju sranja iz sebe. I to je tako. Čemu služe toliki izljevi ljubavi da bi se obavila obična velika nužda, ako ne iz interesa? Koji bi drugi smisao mogao biti? Čiji interes i koji smisao? I tko je sve to platio?

 

Ovaj život ograničiti velikim nuždama, strahom posijanim od onih koji urliču o ljubavi a u dubini svega se radi o okupljanju vlastitog stada ovaca koje će živjeti u strahu, to nije ništa novo. Blejanje okuplja ovce kao što blejanje o ljubavi okuplja ljude. Svako okupljanje vodi u logor neke vrste, nekog značenja. I Hitler je to znao. Svi koji su okupljali ljude, to su znali. I ovi danas, to znaju. Oni koji se okupljaju, to ne znaju. Jer da znaju, služili bi se vlastitom zdravom pameti i uživali slobodu. Van svakog logora. U punini jedinog mogućeg blagoslova.

 

Rijetki žive život koji žele, onaj koji su sami osmislili. Još je manje onih koji znaju što žele. Najmanje je onih koji znaju nešto smisliti. Vlastita zdrava pamet nam je uvijek na pomoći. To je najveći prirodni resurs u čije površinske kopove malo tko zahvaća. Čisti grijeh prema duši koja je jedinstvena vrijednost. A jedinstvena vrijednost, samoj je sebi dovoljna. Sami sebi smo dovoljni. Čovjeku ne treba ništa više, ponajmanje propisana ograničenja, pravila, logori, tuđa zdrava pamet, opominjanja, skretanja, blejanja i ljubav. Sve što čovjeku treba sadržano je u danom blagoslovu, u blagoslovima koji stalno dolaze privučeni zdravom pameću. Onoj bogomdanom.

 

Tiče se svih koji su se ovdje danas okupili. Razlaz i ne dolazite više.

 

(Vajranov završni govor na osnivačkoj skupštini „Instituta za razvoj zdrave pameti“)