Mozak je nešto što je samo po sebi čudo a neki su mozgovi čudo od mozgova. Mozak je nešto što bi trebalo nekako i na neki način biti prispojeno na pamet. Koliko-toliko. I sada, ako je mozak čudo a pamet čudesna, zdrava, ili bi barem trebala biti, nit koja povezuje mozak i pamet, ta bi nit trebala biti čudo od niti. Sve do trenutka dok se nit ne počne motati u klupko. To je taj trenutak. Svečani trenutak.

Trenutak koji blještavu nit pretvara u sklupčanu pamet koja unutar unutar klupka mota vlastitu nit u beskraj. Bez početka i kraja. Pitanje glasi, kako se i na koji način vlastita čudesna nit umota u klupko? Da je riječ o klupku, to je vidljivo. Taj se čvor u mozgu da detektirati na razne načine. Da se odrediti i promjer klupka. Ustvari, pitanje nije kako se klupko stvorilo, iako to je pitanje a tako i glasi, pitanje glasi kako klupko odmotati i kako rasklupčati pamet? Pitanje glasi kako zašto i čemu, kao i koja je svrha zamotavanja i odmotavanja. Puno pitanja a sada malo reda. Klupko se stvara pametovanjem. To je proces koji namotava nit u ometača mozga.

Da je to tako, dokaz je da u glavi jedva ima mjesta za mozak ali ne i za klupko. Da je tome tako, onaj tko u to ne vjeruje može si razbiti glavu i lijepo sve provjeriti. Klupko se dakle stvara namatanjem niti u procesu pametovanja bez prisutne svijesti da se pametuje. Radi se dakle o nesvjesnom stanju. Nesvjesno stanje određuje činjenicu da onaj koji namata nije jadan kriv. Nije kriv jer ne zna što radi. Da bi znao što radi, treba mu primjer. Primjera ima milijune. Evo jednog ako nekom nekako može pomoći:

 

Stalno i opet se pametuje. Osnovno je i važno kod pametovanja, ne pamet, kako bi sama riječ trebala govoriti, već davež. Pamet-ovaoc obično nije svjestan da pametuje. Jer nema ničega svoga pa ne može biti ni svjestan nečega što nema. Nema, jer da ima, ne bi stalno vrtio tuđe i drugog. Vrtio bi sebe i nakon nekog vremena imao manifestaciju vrtoglavice. Tada bi ustanovio da je teško živjeti sa vrtoglavicom i možda prestao.

Da netko pametuje, da vrti tuđe i drugog, to je prepoznatljivo jer nam je to što vrti odnekud poznato. To što vrti, što to vrti?  Da pamet-ovaoc nije svjestan, jasno je. Jer u milijardama informacija koje ima nema ničeg bitnog, još manje ima pametnog a ponajmanje svjesnog. Njegovog ništa. Osim klupka.

Bitne informacije same po sebi dezintegriraju svako pametovanje u zabavu.

Pamet-ovaoc djeluje sa područja van pameti, posebno zdrave pameti. Pamet-ovaoc blage veze nema o bitnom, on uvijek pametuje tuđe, pili ga po svome, i to je to. Kada bi znao išta bitno, ne  bi imao potrebe za pametovanjem. Niti bi jurio za tuđim i drugim. Jurio bi za vlastitim repom i kad-tad ustanovio besmisao takvih kretanja. Osim ako nije lud. Totalno.

Milijarde informacija koje vrti kao perilica što centrifugira. Pametni jako pamet-ovaoc.. U takvoj vrtnji teško je bilo što jasno razabrati i sasvim je shvatljivo zašto pametuje. Pametuje zato jer je u centrifugi. I jer mu se vrti a ništa pametno ne zna. Jer da zna, izašao bi iz centrifuge. I ne bi stalno vrtio jedno te isto. Iz svega se da zaključiti:

Pamet-ovaoc je u nesvijesti

Davež je, znači obješen i nešto ga guši

Deponij informacija mu je mjesto stanovanja

Svaka deponija smrdi pa samim time i onaj koji pametuje smrdi

Deponij je van područja zdrave pameti

Pamet-ovaocu se u glavi odvija centrifuga

Pamet-ovaoc ne razabire što je sa obzirom na uključenu centrifugu nemoguće

Pamet-ovaocu se vrti stalno jedno te isto

(Jadan, nije mu lako.)

Sada jasno možemo zaključiti da je pamet-ovaoc svatko tko stalno vrti jedno te isto, a da to jedno te isto nije njegovo.  Osim klupka. Gdje je tu zdrava pamet, gdje je tu raznolikost života? I kako u takvom stanju centrifuge dotaknuti srca drugih? I kako živjeti sebe u svemu?