Pisanje je korisno ulupavanje samoće. I ništa više. Koliko je korisno rastezljiv pojam, to je jasno. Toliko je rastezljiv da ga svatko može navući na svoju stranu. Strašno nešto. Sa te strane gledano, pisanje stvarno je ljekovito. Za samoću. Samoća se može eventualno lupati i drugim čekićima ali drugi su čekići preteški. Pisanje je najlakši čekić.

(Upravo smo dokazali da je pisanje radnja lakim čekićem koja podsjeća na neki rad a idealna za lijenčine i upozorili na neke karakterne osobine onih koji su napisali nekoliko debelih knjiga.)

Što je osamljenost? Ako uzmemo čekić kao pokazatelj, kao mjeru, netko ide čekićati samo ako radi u kamenolomu, ako je zidar ili ako ga natjera na to teška muka. Osamljenost je dakle mučna stvar koja tjera na tešku radnju. Slijedeća mučna stvar koje se mogu sjetiti je muka na želucu.

Naravno da pisanje nije uvijek i mučno. Tekstovi mogu jednostavno izlaziti, kao dnevna potreba, mogu se danima probavljati, mogu biti zabavni kao što mnogi jedu iz zabave samo da bi ulupali dosadu.

Kako god bilo, na tragu sam. Pisanje je usko kao radnja vezano za probavu. A kako je probava dio nas koji moguće je, samostalno misli, gdje crijeva krulje sama za sebe, tako je isto moguće da pojedini tekstovi krulje, da imaju proljev, tvrdu stolicu kao i mnoge slične manifestacije, sve sasvim prirodno ponekad i nevezano za autorov mozak. Kao i lijena crijeva.

Zato, nećemo zamjeriti ako nekome krulji. Jer gdje bi završili kada bi napadali svih koji imaju probavne smetnje. Na što ovo ukazuje? Ukazuje na to da je suvremenom čovjeku potrebno više toaleta na više katova. Iz istog su razloga, na svakom katu svake bolnice i na svim odjelima, toaleti. Isti princip vlada svuda.

Što su lijenčine? To su oni koji imaju strah od težih čekića. I upravo sam na to mislio kada sam počeo ovo pisati. Na strah da se slučajno ne usereš ili preznojiš.... od rada.