Ljudi vjeruju. Najčešće svašta vjeruju. Mentalni napoj U OVOM SLUČAJU. Bitno i nebitno kod čega se bitno utapa i guši u nebitnom. To je razlog urlika i malo dužih urlikanja ljudskih. Zbog gušenja. I razlog svih tišina nakon gušenja. ŠTO KAŽE SUD I ŠTO SE GOVORILO NA RASPRAVI?

 

Kako sve postoji, postoje naravno i vjerovanja u kozmičko čovjekovo iskustvo. U OVOM SLUČAJU, sastavljeno od pripajanja i odvajanja od najmoćnije svakako nazivane moći. Tim se odvajanjima i pripajanjima pripisuju boli, muke i bolna iskustva. Pripisuje se nečemu nešto što ni sa čime veze nema osim sa nedostatkom zdrave pameti i pri tom nedostatku nastalih kardinalnih grešaka kod djelovanja raznih i samostalnih.

 

Nezadovoljan i bolom iskidan, čovjek svukuda želi ići. Katapultiran strahom bježi u zbjeg bez kraja. Iz raja u pakao. Bježi glavom izbačen iz vlastitog života bez obzira gdje. U OVOM SLUČAJU, najčešće u nečiji zaklon i u nečije naručje. Opća smušenost. Uzaludni vapaj. Uzaludni ponovni povratak u majčinsko naručje. Ili očinsko. Što reći i što se ustvari želi postići, to se zna. Ili sluti. Nema zdrave pameti jer se nije stekla pa se traži sigurnost. Toga nema. Jednom problem – uvijek problem. Kada zdrave pameti nema, nema je.

 

I tako, U OVOM SLUČAJU, u nedostatku zdrave pameti i nemogućnosti smanjivanja na dimenzije bebe a sve u čežnji za sisom i bilo kakvim opravdanjem za vlastite promašaje, staje se izmišljati, zamišljati i premetati i ono malo preostale i smiješne pameti. Svakako nimalo zdrave. Super. Vidljivo „dobar“ temelj za novi početak. Mentalni cirkus. Sada smo bar saznali odakle potječu nebuloze i ideje. Saznali smo ako nam je jasno. Upravo iz gore navedenog a sve u nedostatku i nepostojanju zdrave pameti nastaje raj i pakao, dobro i loše, crno, bijelo i žuto. Sve putevi utabani papcima. U OVOM SLUČAJU.

 

Nema odgovora i nema pitanja. Sve je to ustvari obično kamenovanje vode. Sve što se pritom desi, nestaje. Poneko izroni bačeni kamen i opet je tamo gdje je i bio. Na obali mora sa kamenom u ruci. Preostaje mu da i dalje stoji ili da nanovo baci. Početak bez kraja u potrazi za vratima raja. Bedastoće i gubljenje vremena. Pokušaji da se nedostatak pameti pripiše odvajanju od dragog Boga i pokušaji ponovnog pripajanja. Jadan dragi Bog i budi Bog sa njima. U OVOM SLUČAJU.

 

Neznanje. Normalno stanje u kojem nedostaje zdrava pamet. I sasvim normalno privođenje pameti čekić terapijom kao nužnost. Sve civilizacijski tradicije su ustvari običan izmišljaj da se izbjegne nužnost ove terapije. Humanizam kao isprika a sve iz interesa određenih skupina. Interesa da ovce i dalje papkaju staze. U OVOM I SVIM SLUČAJEVIMA.

 

Bog kao životni proces a nedostatak zdrave pameti i život u neznanju i jadu kao njen nedostatak. Što se tu ima dosizati? Ništa. Tu treba privoditi. Čekićem. Umjesto nirvana, spasenja, blistanja raznih i svijetljenja kao i ostalog sličnog što je, ali nije široko primjenljivo. Za širine je čekić pa bljesne. Ili dohvati i kresne. Kad-tad. Jako dobro i svrhovito. Kad već postoji strah, neka se zna od čega postoji, kako djeluje i neka se trenira kako izbjeći zahvaćanje. Sasvim korisne a preskočene radnje. Jer život, on je ustvari znati. Znati kako čekićnuti a i kada, znati kako sebe strefiti a kako drugog, kako a i kada kao i čemu. Preskakanja nema. Izbjegavanja ima ali samo privremeno. Pameti uvijek premalo. A ono čega ima premalo, o tome se malo priča. Ljudstvo glože kosti. I gloži se oko kosti. Gdje je tu zdrava pamet? A kod koga meso? I što reći U OVOM SLUČAJU?

 

Reći da u sudnicama piše da su pred zakonom svi jednaki, dovoljno je da bi se shvatilo sve. Za svih koji nisu mi, isto je tako lako. Njih posoliti, dovoljno je. Slano se ne kvari. Pa onaj koji dobro soli može odrezati komad kod svake pa i najmanje mentalne gladi.  

 

Ono što je važno, to je jeli nas OSOBNO opalilo, sa koje strane a i kojom snagom. Što sada? Prizivati zdravu pamet tri puta dnevno, malo je a i van je pravog vremena. I VAN SVAKE PAMETI U OVOM SLUČAJU. Neka mozak i dalje pase. U OVOM SLUČAJU. Što je bilo, toga više nema. Zdrava je pamet najmilosnija stvar koja postoji i za koju jedino vrijedi da ponekad navrati po pozivu. Sve je ostalo zauvijek izgubljeno. U OVOM SLUČAJU. Gdjegod. Prema tome a i dabome.