U čovjekovom životu postoje zbivanja koja čovjeka čine kokoškom. Ustvari, čovjeka sva zbivanja čine kokoškom. Gledati ljude kako hrle nekom zbivanju i gledati kokoške kako hrle bačenoj pšenici, to je ista stvar.
I ljudi i kokoške hrle privučeni pažnjom. Nagrću. Gužvaju se. Bulje. I tu i tamo cvoknu neko zrno. Od cvoknutog zrna koristi nema. Kao što od zalogaja hrane koristi nema. Zalogaj iznervira, glad ostaje. Uostalom, pravilo broj jedan starokineskog zakona o hranjenju kokoži govori upravo o tome. Govori da se nadzor i kontrola nad kokoškama gube u trenutku kada kokoška postane sitom.
Iako je poznato da zalogaj dnevno neće najesti čovjeka, svi i dalje hrle za zalogajem. Da li iz navike, da li iz gluposti? Pojma nemam. Možda podsvjesno žele da netko k njima hrli, da su oni ti koji dijele zalogajčiće? Pa su izokrenuli situaciju? Sasvim moguće. Izokretanje situacija stvar je svojstvena čovjeku. Kao i dubljenje na glavi. Kolektivno dubljenje na glavi je postala realnost koja je porekla da čovjek treba stajati na vlastitim nogama i misliti svojom glavom, smisleno brinuti o vlastitom hranjenju. Bilo čime.
Kako god, postoji činjenica koja govori o tome da postoji horda kokoški koja hrli zbivanjima u nadi da će kokoš jednog dana postati glavnim akterom zbivanja. Malo sutra. Ali… jer uvijek ima ali, kokoš sluti da neće ali ne shvaća. Jer misli drugačije. Misliti drugačije ne dozvoljava misliti ispravno. Jer je glava ispunjena drugim stvarima. Nema slobodnog mjesta u glavi. Iz čega proizilazi, ne isprazni li se glava, čovjek čovjekom postati nikada neće. Da će živjeti kao kokoš, to hoće.
Kao što se ljubav ne može kontrolirati, sex se može kontrolirati još i manje. Sex se čovjeku sviđa mnogo više od ljubavi. Puna mu je glava toga. A hranitelji to jako dobro znaju. Uostalom, oni su punili. I stvorili filovanu kokoš. Reš pečenu.
bglavac
edin.kecanovic
