Čitam članke na magicusu i ne mogu se prestati smiješiti. Ništa strašno, upravo zato ih i čitam. Zabavni su. A zabavni su zato što omalovažavaju ljudsku inteligenciju, omalovažavaju ljudsku zdravu pamet. Ma je li to moguće. Je li moguće da se to što se piše, piše, je li moguće da ti netko omalovaži zdravu pamet i da to izaziva burno odobravanje. OD POSOLJENOG. Da soli netko tko mora vidio nije.I DA PLJEŠĆE NETKO TKO JE DOBIO SOLI PO NOSU.

KAKO SI LJUDI MOGU DOZVOLITI DA IM NETKO PROPISUJE ŽIVOT?

Nisam ni Teo a ni Anteo. Ne zovem se tako. Kao što nisam vjernik, ali nisam ni ateista. Nikada nisam imao potrebu ni za jednim a ni za drugim. Stvari kod mene stoje kako stoje. A stoje prirodno. I to sve stvari. Zašto bi me netko svrstavao ovdje ili ondje?  Što se njega tiče kako mi stvari stoje? Pojma nemam. Pojma nemam ni što na to reći.

Neke stvari znam, o nekima sam načuo, o trećima prosuđujem. Onim istim razumom koji je još uvijek zdrav. A zdrav je zato što sam ja rekao da je zdrav. Tako će i ostati sve dok mi netko ne dokaže suprotno ili dok ja ne odlučim drugačije. Ovo prvo je teško, ovo drugo, sasvim je neizvjesno. ONO O ČEMU POJMA NEMAM NE ŽELIM NI ZNATI.

Aha, što reći i gdje sam ono stao? I što je to protivno zdravom razumu? I INTELIGENCIJI BOGOM DANOJ? Ono što sam htio reći, to je spomenuti ono što neću. A sasvim jasno imam definirano ONO što neću. I to na svim područjima. Ono što hoću, to je ono što mi Bog da. A ono što neću je ono što mi ljudi nude. A nude svašta.

Evo što nude:

VODSTVO jedne institucije, za koje pouzdano znam da su rasisti, dijele lekcije o ljubavi. Narod popije takav tekst i oduševljeno plješće. Dovoljno je spomenuti ljubav i zapakirati sve u fini omot. Ono što slijedi je aplauz. Dam mu ja aplauz za uho. A tekst o ljubavi u smeće.

Ili naprimjer Papa. On će meni o obitelji. On o obitelji pojma nema. Nema obitelj i nezna. To je tako jasno. Zašto narod oduševljeno bulji u tog čovjeka kada govori o obitelji, pojma nemam. Ne želim ni znati. A znam da bulji jer sam vidio.

Ili da mi popovi tupe o sexu. Ili popovima slični. Kada i kako ću ga prakticirati. Ili neki visokopozicionirani duhovnjaci samozvani. Oni o sexu samo natucaju kao slijepe kokoši. Ta se riječ ne spominje u svetim spisima, on to ne prakticira, (osim ako nije lažac) ali sasvim pristojno o tome soli. Bilo bi mu bolje da šuti. I stisne noge.

Da. Ovdje na magicusu nailazimo na raznorazne tekstove tipa ovo je dobro, ovo nije dobro. Ovo radi, ono ne radi. Glavu gore, glavu dolje. A pouzdano znam da je osoba (jedna) prešla kroz crveno i opsovala kao srednjevjekovni kočijaš. Znam jer sam bio sa tom osobom u autu. Lijepo je psovao nekoliko minuta, sve fino popratio svim mogućim gestama, a da mu ni na kraj pameti nije palo da je on kriv a ne auto koji je naišao. Jer… on je prošao kroz crveno. Takav meni neće govoriti što je dobro a što nije. JEDNOPISKARAVI A DRUGODJELAVI. Osim trista mušica, nikada ništa drugo nisam opsovao. On moje oduševljenje njegovim tekstom što je dobro a što nije, pobrati neće. Kao ni svi njemu slični. Takve pakete ne otvaram. Njegovi lijepi i dobri savjeti, u koš. Da je on polusvet, neka misli tko hoće, ja znam da nije.

Što Papa zna o pelenama, što on zna kako je dijete vozati gor i dol. Što popovi znaju o tome. Što o tome znaju oni koji radili_rodili dijete nisu a još ga manje godinama vozali. Ili od djeteta bili vozani. Ma ni da je sto poruka sa neba dobio, što se mene tiče, on je u startu broj dva. U odnosu na mene. Time ne želim reći da on nije u nečemu broj jedan u odnosu na mene.

Svete su knjige nastale davno. One su u svoje vrijeme bile objava rata ženama. Da nije bilo sasvim zemaljskih stvari, sasvim prizemnih potreba u životu, one bi i dan danas bile tamo gdje su ih svete knjige, sve svete knjige, u nastanku stavile. Pod mušku čizmu. Ali ovdje, ovdje na magicusu mnoge žene oduševljeno dižu palce gore svetim spisima. U MEĐUVREMENU KRIVOTVORENIM. Zašto? I što reći?

Vjera se mijenjala sa vremenom. Jučer je bilo onako, danas je ovako. Propovjednici su jučer bili ovakvi, danas su onakvi. Vrijeme ih lupa kao beba zvečku. Uistinu ne osjećam potrebu da se time oduševljavam. Samo je jedan oduvjek isti. Da li On?  Ni slučajno. On se mijenja. Ja sam isti. A On me voli i treba. Da nije tako, odavno bi me slistio. I zato Mu hvala.

Nego, nešto si mislim i ne mogu smisliti? Što učiniti sa mojom starom kolumnom? Aha, sjetio sam se. Daj Bože…