Vjere propisuju. Filozofije propisuju. Sada smo otkrili i kako je nastala farmaceutska industrija, kako su nastali liječnički recepti. Otkrivamo da je sve nastalo propisivanjem.

Sve na što grmimo, to je nastalo iz grmljavine. Munjama. Sve je to rod i izrod plemenitih filozofija i njihova veličanstva religija. Sve. Ali baš sve. Kad se sve sagleda, to sve liči na majku koja grize vlastito dijete. Liči na monstruma koji rađa jedan veliki broj degeneriranih i opasnih bića. Taj isti stvor govori o duši. Taj isti koji se monstrumima financiran posljednjih godina razmilio svijetom kao gusjenica sa sto glava, tisuću života i milijunima kilometara crijeva. Trakavica. Nitko da bi pitao: odakle, zašto i čemu? Tko si ti i što radiš?

U koliko dimenzija ta rugobina živi i kuda joj se protežu pipci, gdje, kuda i zašto su se razmilile njene rugobine, to samo dragi Bog zna. I nitko više. Misionari.

Milo dijete a opasni monstrum koji priča i voli pričice kao uostalom i sva djeca. Na drugoj strani, naizgled ozbiljni a izgubljeni čovjek koji njegujući dijete u sebi nasjeda na pričice. Pa nagrbusi. Jer je na drugoj strani. Svi nasjednu, svi nagrbuse. Na grabu. Svi u žbunje. Nimalo zgodno a ni ugodno.

A ovi, ovi pričaju pričice. Dijele pamet. I nitko da shvati kada ti netko dijeli pamet, taj isti misli da si glup. A dokaz da tako misli je očigledan. Da misli da je taj netko drugi pametan, ne bi mu solio. Slušao bi ga.

Postoji pričica o Adamu i Evi. Duracell pričica. U kojoj se umeću baterijice u tijelo. Od rebra i tamo negdje ispod rebra. Tamo se umeću i vade. Baterija ili dvije. Tako je nastala ideja o bateriji. Zagađivač kakav premca nema. A u tom je slučaju, u toj pričici,  Bog taj koji bi trebao upravljati Adamom i Evom poput lutkicama. Na baterije. Sad je jasno i čemu služi ta pričica. Na osnovu te pričice su nastali svi upravljački mehanizmi sa jasnom svrhom da ljude drže u ropstvu. Istok, zapad, sjever, jug. Svejedno. Svi imaju takvih priča. Duracell_zastrašujuće_opominjuće_grešnih. Stvorenih iz straha onih koji su ih stvorili. Iz straha da ne budu za kaznu pojedeni. Što bi im i bila sudbina da su uvjeti normalni. Da su uvjete stvarali ljudi a ne monstrumi. Ili da se NJega pitalo. Ovako, monstrumi su ga stvorili gotovog. Njega čovjeka. I GOTOVO. Dali mu tijelo, umetnuli dušu i sve lijepo isprogramirali. I KRAJ.PROGRAMIRANJE TRAJE I DALJE. PROGRAMERI RADE.

Gdje je tu pamet? Pameti ima. Samo je ključno pitanje na kojoj je pamet strani.

Prelako je reći da stvari stoje kako stoje. Prijatelju, stani malo, kaže pjesma. Tisućama godina ljudi su u svašta vjerovali i ginuli u toj vjeri. Reći da nešto je i ne pružiti mehanizam provjere, to je zločin. Kao dokaz možemo navesti nebrojene zločine iz prošlosti. Danas nam pored vjere treba i spoznaja. To je ono što se traži. I to je taj ključni trenutak o kojem se govori u mili_junima verzija. To je to. Misliti svojom glavom. A što se spisa tiče, trebalo bi nanovo oformiti vrijeme lomača. Samo za spise. Sada znamo kako riješiti energetski problem slijedećih 100 godina. Bar bi nam uistinu bilo svijetlo i toplo.