Nezadovoljan samim time što postoji, čovjek želi znati zašto postoji. ON SVE NEŠTO ŽELI. Kao da nije dovoljno što uopće postoji. Ukorijenjen u ono što je razvio. A razvio je pored mnogih nepotrebnih utega i inih stvari i nezadovoljstvo. Nezadovoljstvo svime. MALO DOBROG A PUNO LOŠEG. Mreža misli koju je ispleo dovela ga je u to stanje. Njega, koji je život trebao proživjeti kao čovjek.

Ali, mrežu plete i običan pauk. Mreža kao mreža. Mrav živi životom mrava, lav živi životom lava, čovjek živi životom nezadovoljnog gunđavca. Uvijek više i još. Nema veze o kojem se polju djelovanja radi. I o kojoj se stvari radi.  Uvijek još. Ili je lud ili drogiran. Pa nije valjda da je čovjek biće prirodno sklono drogiranju?. Bilo čime.

Pita li se buha čemu? Čemu živi, kuda ide i što je i gdje kraj? I čine li se nama naše aktivnosti smislenijima od buhinih? Ako se čine, jesu li? I jesu li naše aktivnosti samo zato što uključuju proces razmišljanja manje ili više glupe od aktivnosti buha? Izdignemo li se na sto I VIŠE metara visine, grad izgleda kao buhinjak. Upravo isto, samo malo prljavije. Razjurile se buhe ulicama i uopće ne izgleda da misle. Što u konačnici i je istina. Za buhu i čovjeka, isto.

I buha i čovjek rađaju se u nepredvidivom redu sasvim predviđenog razvoja. Dokle će stići buha a dokle čovjek, to se nezna. Općem je razvoju sasvim svejedno za svaki život ponaosob. Opći život misli opće i gleda sa visoka. I to van onoga što život izražava. Opće se vrijeme ne podudara sa našim vremenom kao ni sa općim krajem. A opći kraj, on postoji. Jer kako bijaše na početku, tako i sada i vazda i za vijeke vjekova, amen.

Sa visine je sve isto, odnosno ništa se ne vidi. Ne vidi se život mrava a ni buhe. Pa ni čovjeka. A za ono što se ne vidi, trebali bi biti nezainteresirani. Nezainteresirani za svaki život ponaosob. Možda bi to tako bilo dobro. BUHI DA, ČOVJEKU MOŽDA. I TO MOŽDA NE.