Stvari stoje onako kako stoje. To je činjenično stanje ali ne i istina. JER STOJE NIKAKO. Da bi stajale drugačije, treba ih pomaknuti. To je istina. Mnogi ne žele pomicati, pa stvari i dalje stoje onako kako stoje. To je sad opet činjenica. Jer, pomicati stvari, TO je teško. I to je sada velika istina.  Ona zahtijeva neku akciju, a akcije svake vrste treba izbjegavati. AKCIJE SU TEŠKE.

To je načelni stav proizišao iz ljudske lijenosti. Ukorijenjene u sam temelj postojanja. Posebno treba izbjegavati one akcije koje zahtijevaju pomicanje sa vlastite točke stajanja. ZBOG NJIHOVE TEŽINE. JER ZA SEBE SE NIKADA NIŠTA NE ČINI. TO JE PRAVILO OVE CIVILIZACIJE. NEPISANO. DOBRO ČUVANA TAJNA.

Zašto je to tako? Radi se o priznanju. Istina. Priznati sebi da si glup da gljuplji ne možeš biti, da je sve što si radio krivo rađeno i da urađeno traži temeljite popravke ili građenje iznova, to je teško. Ali je tako. Dira vlastiti ponos. A ponos, kako sama riječ govori, to znači dobiti po nosu. Po nosu se dobije i ovako i onako. Priznao to sebi netko ili ne. Jer istina je istina.

Priznati je uvijek teško. Da nije tako, ne bi postojala ispitivanja u policiji, ne bi postojali sudovi, ne bi postojali mučitelji. Ne bi postojale diskusije. Ne bi postojale svađe. Cijeli represivni aparat postoji samo iz urođene ljudske osobine da ne prizna. Ništa. Da laže. Da ne govori istinu.

I ne samo represivni. Cijeli zdravstveni sistem postoji samo zato što čovjek ne želi sebi priznati a zatim ne želi ni mijenjati. Pa oboli. Svi aparati i sve društvene strukture postoje iz istog razloga.

Uostalom, da su zdravi ne bi bili ni u bolnicama, ni po sudovima a ni po zatvorima. Sve je to isto. Isto je, jer da je sebi priznao istinu i bio spreman na promjene ne bi počinio kriminalno djelo. Da je sebi priznao istinu i istinu primijenio ne bi obolio. Sada ispada da između onog koji leži u bolnici i onog koji leži u zatvoru skoro da i nema razlike. Ili ima, ali minimalne. Ista stvar pa čak i ako se radi o tome da te netko polomio. A polomiti te nitko neće ako priznaš. Ili hoće ali prerijetko da bi to bilo pravilo. A KADA NEŠTO NIJE PRAVILO, ONDA JE TO SLUČAJNO. DA NIŠTA NIJE SLUČAJNO, TO SE ZNA.

Reći da je civilizacija kakvu poznajemo nastala zbog nepriznavanja sebi samom da stvari stoje kako stoje I da takvo stajanje nije dobro, to nije pretjerano. Što reći? Reći da je laž i laganje duboko ukorijenjeno u ljudima, to u ovom slučaju nije pretjerano. Ne samo da nije pretjerano već je sasvim jasno da je to osnovna osobina SVAKOG čovjeka. UPRAVO TO.

Čovjek se temelji na laži. Civilizacija isto tako. Svi odnosi koji važe za civilizirane, isto tako. Sve diskusije o odnosima, objašnjenje su na lažnoj osnovi. Sve je dakle laž. Priznati nitko neće iz ponosa. Nitko ne želi priznati da je glup i onako usput, glupom nazvati ovu civilizaciju. Ili civilizaciju nazvati civilizacijom razbijenih noseva. Što sad reći i što je istina? Ništa. Sve je laž. Svi su lijeni. I to je to. Dvije najbolje I najdublje ukorijenjene stvari. U čovjeka. Bez naznaka da se negdje pomaknu.

Što reći i kako naprijed? Naprijed za sada nikako a reći, malo je reći. A ŠTO UČINITI?