Ponekad jako intenzivno mozgam. Udaram lijevu stranu mozga u desnu, mali u veliki a onda okrećem. Kolutanje očima je isto tako sasvim prirodno kao i kolutanje mozgom. Kako god, od silnog udaranja i kolutanja mozgom, sine. Kad-tad. Kresne kao kremenom opaljeno o kremen. To su radosni trenuci. Zvani kres i radi. Kres je čudna pojava koja ponekad proizvede nešto a ponekad ništa.
Kres je nešto što bi se moglo objasniti terminom nikad-se-ne-zna. Upravo zato je prekrasan, upravo zato jer je neizvjestan. Izgleda da volim neizvjesnost. Što podrazumijeva da ne volim dosadu. Iz čega bi se moglo zaključiti da volim kres-kres trenutke. Jedan kres-trenutak me jednom uveo u metodu istovremenog kolutanja očima i mozgom. Naizgled jednostavno dok se ne proba.
Naizgled teško za uvježbati dok se ne uvježba. a uvježbano je kada ne petlja oko sa mozgom a mozak sa glavom. Sasvim sigurno donosi izvanredne prizore u kojima se manifestira ono što je samo kolutanjem mozgom bilo neizvjesno, odnosno nije donosilo prizore a ni išta. Termin nikad-se-ne-zna pretvara se u sasvim izvjesno zna–se. A zna se jer je prizor vidljiv. Prikaže se kao nešto što je. Kada nije, pojma se nema. Najviše se pretpostavlja. Ili se malo pojma ima a više ga se ima kada se neizvjesno pretvori u vidljivo. I to samo ako se pretvori. Kako god i da skratim, kako Bog da, tom se jednostavnom radnjom, tim usporednim kolutanjima, pretvara u dao Bog. To je bit.
A sada, misao dana:
" ...Što se, pak, tiče moje diobe ljudi na obične i neobične, priznajem da je ona unekoliko proizvoljna, ali ja i ne inzistiram na točnim brojčanim podacima.. Ja samo vjerujem u svoju glavnu misao. A ona se sastoji u tome da se ljudi već po prirodnom zakonu uopće dijele na dvije kategorije: na nižu (na obične), to jest, tako reći na materijal koji služi samo za rađanje sebi sličnih, i na ljude u pravom smislu, to jest ljude koji imaju dara ili talenta da u svojoj sredini kažu novu riječ.
Tu, razumije se, postoji beskonačno mnogo podjela, ali osobne crte obaju kategorija su dovoljno izrazite: prvu kategoriju, to jest materijal, općenito govoreći, čine ljudi koji su po svojoj prirodi konzervativni, uljudni, ljudi koji žive u poslušnosti i vole slušati.
Po mom mišljenju, oni su i obvezatni biti poslušni, jer to je njihova namjena i u tome nema apsolutno ništa što bi ih ponižavalo. Čitava druga kategorija gazi zakon, to su rušitelji, ili su, sudeći po njihovim sposobnostima, naklonjeni rušenju. Zločini tih ljudi su, razumije se, relativni i vrlo različiti; u većini slučajeva, u veoma raznolikim izjavama, oni traže obaranje postojećeg u ime nečeg boljeg. Ali ako je jednom od tih ljudi potrebno zbog svoje ideje pregaziti i preko mrtvog tijela i krvi, po mom mišljenju, on sam sebi to može dopustiti - uostalom, sve u zavisnosti od njegove ideje i njenih razmjera - to imajte u vidu...
... Prva kategorija je uvijek - gospodar svog vremena, a druga - gospodar budućnosti. Prvi održavaju svijet i brojčano ga umnožavaju; drugi pokreću svijet i vode ga cilju. I jedni i drugi imaju potpuno ista prava na postojanje...
Fjodor M. Dostojevski - Zločin i kazna)"
A sada pitanje, što je to što sam vidio i što je Fjodor htio reći?
(jer naravno da nije bio toliko lud da napiše ono što se na prvi pogled da mućnuti.)