Što je vrag? Vrag su široko rasprostranjene ideje i njihovi širitelji. To je jedino od čega treba bježati kao od vraga. Bježati od ideje,  to ne znači i nužno uvijek bježati od nosioca ideje, od onoga koji je misaono konstruirao ideju. On sam nije vrag. Ljudi koji mu ideju žbukaju, ti su svi vražji.

Zamislimo jedno lijepo i svježe jaje i povorku ljudi koja ga dolaziti vidjeti i pokloniti mu se. Svatko koji prođe kraj jaja, usput zastane, pljune i kaže istinu: „Da, ti si jaje.“ Sada bi trebali zamisliti kako će izgledati jaje kao jaje i što sa pljuvačkom oko jaja za jedno 2000 godina pljuvanja. To na ništa neće ličiti iako u samoj osnovi, istina je da je to jaje, jaje. Negdje u dubini. Čak i da ne zastane i ne pljuneš, dovoljno je pogledati.

Vrijeme je čovjekova pljuvačnica. Tome vrijeme služi. Kroz vrijeme, ništa ne ostaje čistim i zato čovjekova težnja da se pročisti. Svatko je pljunuo, razumio i objasnio jaje na svoj način a neki uporno traže dlake u jaju kojeg ni ne vide. Neki su otišli tako daleko da te iste dlake pokušavaju depilirati. Sve što postoji je ideja. I jaje je ideja.

Energetski jači od ideja su božji ili prirodni zakoni, koji su u svojoj osnovi isto ideje ali nepopljuvane. Sve što čovjek stvori kao ideju i uzime u razmatranje, nikad ne postaje zakonom. Jer nema toga što čovjek ne može i neće popljuvati a sve u svrhu dokazivanja vlastite posebnosti. Čovjek je nekako u trendu da misli da je svatko knjiga za sebe a uskoro se očekuje trend da je svatko enciklopedija za sebe. To je ta posebnost i van je svakog zakona zato što se pisanje vlastite knjige temelji na tuđim misaonim konstrukcijama koje je nemoguće izgraditi ponovno vlastitim rukama bez pomoći njihova tvorca.

 Navodno je sam Buddha prije nekoliko tisuća godina rekao (prvi!) da je čovjek  ono što misli postavši time ono što je mislio. Kada bi ljude priupitali što je mislio, dobili bi odgovora koliko je i ljudi.

Kada bi zadrli u ono što čovjek misli, dobili bi činjenicu da svašta misli. Misli da mu se sere, piša, da je žedan, da je hladno, da je toplo, da je pametan ili glup. misli da imam neki odgovor.

Čovjek  se pita ono što on u stvari je. U tom je smjeru išla Buddhina konstatacija. U ono vječno ništa. Ali nikada nije ono što misli, govori ili piše. Sa druge strane, konstanta u govorenju, pisanju, mišljenju, voditi će svakoga od nas vjerovanju da to jesmo ako se prepustimo tom toku. Ali to opet ne daje odgovor na pitanje. To je ipak samo vjerovanje a ne i uzrok. Uzalud vjerovanje.

(ovdje mi je mozak stao, sišao sam sa stolice i naručio još jedan čaj od mente.... u svrhu dobijanja vremena... jer se u očima prisutnih vidjelo da im nisam odgovorio. sad samo da smislim ostatak....)