Starokineski car, Pro-Lu-Pao,  imao je običaj govoriti da u svakoj dobroj sredini, svatko postoji. Ako ne postoji svatko, onda sredina nije dobra. Kako si je sukladno svojoj carskoj veličini, mogao priuštiti da sam sebi kreira savršenu sredinu u kojoj boravi, donio je Zakon o okolišu. Spomenuti zakon kategorizira i klasificira grupe ljudi koje svaka sredina mora sadržavati i u njemu je izričito navedeno da su sve grupacije u okolišu jednako važne.

Mnogo kasnije, iz spomenutog su se zakona razvile razne varijante socijalnih zakona, kao i svi zakoni o pravima raznih društvenih skupina.

„Ima li ovdje netko tko je blesav?“

Bilo je to pitanje koje je Pro-Lu-Pao obično postavljao starim kinezima oko sebe. Na to bi se pitanje začulo gromko: “ jaaaaaaaaaaa.“

„A ima li netko tko nije blesav ali se pravi blesav?“ ......jaaaaaaaaaaaaaaaaa, zaorilo je uvijek iz nekog kutka.

Bila su to vremena kada su ljudi bili iskreni i kada su znali što su. I svatko je znao što je onaj drugih. I sve je bilo u redu. I svi su bili u redu. Kasnije su nastupila lažna vremena lažnih ljudi. Da bi dokazao tezu da je to što govorim tako, postavljam pitanje:

Ima li ovdje netko tko je blesav a da se ne pravi blesav?