Ljudi moji, što je sa vama, koji vam je vrag i kakvu juhu to kuhate? Kakav vam je to karakter koji ne može sanirati ogrebotine koje nanosi život, kročiti kroz život smjelo ne obraćajući pažnju ili u najmanju ruku, ne potencirati mišju kakicu u slonovo govno. Sjeban karakter. Ranjeni djedovi, ranjeni roditelji, ranjena djeca. Sa koje ste vi planete, kakve vrste i gdje je tu bogomdana moć, zdrava pamet  i snaga?  Sestrična, ujna, strina, stric, susjed, svi kao krvare. Svi ranjeni. Ako su svi oni ranjeni, ranjen je i čukun-djed a i čukun-čukun djed. Od svakoga od njih. Kakav je to kolosjek, gdje je tu opće dobro i gdje je tu radost, snaga i život koji pršti? Kome tuga, čemer i jad može pomoći i kako? Što to ja ne razumijem?

Princip koji pomaže je glavu gore i živi. Princip koji pomaže je bitka za vlastiti život. U bitkama nema mjesta za ranjene i mrtve. To se zbraja na kraju a ne tokom bitke. Zbroji se i gotovo. Onaj koji zbraja, taj nije ni među mrtvima a ni ranjenima. A bitka se dobiva ili gubi. Koliko god tko naricao, slinio i laprdao. To se ne računa. Računa se pobjeda a porazi zacjeljuju. Sami. Ili ih zacjeljuju nove pobjede.

Sada je ranjen i iscjeljitelj. Upravo čitam. Da mu mamicu. Ako je ranjen iscjeljitelj, ranjen je i pacijent. Po principu da majka koja nije ranjena ne može raniti dijete. Jer ako to ne bi bilo tako, da nije ranjena majka, ne bi bilo ranjeno ni dijete, da nije ranjen djed, ni djetetov otac ne bi bio nikada ranjen pa time ni dijete. Pa što puštate da vas se ranjava i koji vam je? Dobro je dok je sve u familiji. Neka bude ranjen tko god hoće, ionako je to cosa nostra, mafijaška posla ako posla uopće postoje prije nego ih je netko izmislio, prije nego je neka majka djetetu po ranama solju ili srdelama.

Ranjen ići iscjeljivati, to znači kad-tad zajebati. Ili biti invalidan u glavi. I ne odraditi kako treba. Onaj tko je ranjen, taj neka ide na bolovanje. Neka se liječi. Ranjeni iscjeljitelj neka se isto tako liječi jer je nemoguće da ranjen radi svoj posao kako treba bez da i jednom jedinom našteti. Što koji kurac on hoće? Izliječi se pa iscjeljuj. Kuda ovo ide i gdje je tu zdrava pamet? Može li fino-mehaničar imati svaki drugi prst? Ne. Tako ni iscjeljitelj. Ni on ne može sakat iscjeljivati. A tako je normalno da pomaže najbolje onaj koji je zdrav ili se jako osjeća zdravim. Tako je normalno. Sestrična, ujna, strina, stric, susjed, svi kao krvare. Svi ranjeni.  Odite svi vi ranjeni lijepo v rit, vidajte si svoje rane ili umrite. Ili i dođite na bojište života u punoj ratnoj opremi, ili se tu ne pojavljujte. U bitkama rane ne zarastaju. Niti se na njih obraća pažnja. To obavlja higijensko-sanitetska služba a nosila dođu kada dođu. A ne kada se kome hoće.

Jednom je netko rekao, živi ili umri. I to je život. Pokušaji se ne računaju. Niti išta između postoji. Oni koji kažu da postoji, ti su nešto smislili u svoju korist a to im služi kao opravdanje za vlastiti nedostatak zdrave pameti i nerad. Dakle, muljaju i lijeni su. Ne vjerujte muljatorima. Milimetar osmjeha na lice, radost u srce i marš raditi. Kakve rane, kakvi bakrači. Ranjeni, ako jesu ranjeni, ti urlaju i traže nosila. Pametovanje im ne pada na pamet. Glumci jedni i niškoristi nikad ranjeni. Invalidninu hoće, invalidninu. E nećeš majci niti postaoji takva planeta. Nema milosti.

(...smišljeno u dahu i napisano za devet minuta, dana gospodnjeg 01.08.2011. u 21.54 h )

Vajran