Čovjeku preostaju dvije stvari. Prva je da stalno tupi jedno te isto, da se uklopi u neku formu pa da stalno zajedno sa okorjelim formalistima tupi jedno te isto u formi, ukalupljen u nepogrešiv obrazac, ili da  razmišlja o vlastitom životu kao o mijeni promjenjivih oblika. Drugim riječima, uvijek isto i prema pravilima ili kako kada i kako kuda.

Ovo se tiče bića braka koje ima za svrhu da veže. Dakle, ljepljivog  je karaktera. Odluči li se netko na pristup kao biću kojemu će mijenjati oblik, tada ulazi na polje eksperimentiranja. A u polju eksperimentiranja, tu jedino zdrava pamet pomaže. Potreba za mijenjanjem forme bića braka je veća nego ikad kao što je veća nego ikad i potreba da se to biće oplemeni.

To je sve što nam treba a što bi nam moglo olakšati skidanje ljepila ukoliko nam isto ometa slobodno kretanje stanica u mozgu, uda i udova. Oplemeniti nešto, može se samo da se o tome uči i da se isto razvija na pravilan način. Što je pravilan način? Pravilan način je način koji ne ometa pokretanje gore rečenog. Zašto i čemu sve to i zašto to govorim? Zbog radosti života, to je ono čega se nedostatak danas kao i jučer najviše uočava. Zašto je tome tako? Tako je jer je lakše ukalupiti nego kreirati. Zašto? Zato što kreiranje stvara kreativni nered a nered ne odgovara onome koji kalupi. Zašto? Zato što u neredu nema kontrole.

 Ovakav brak kakav je danas, to i takovo biće. Ima dakle svrhu da kontrolira. Ta se svrha direktno kosi sa ljubavi u odnosu koja je preduvjet za sreću i radost u odnosu. Što svime ovime želim reći? Želim reći da bi trebalo stvoriti bračna bića drugih oblika u sve većem broju umjesto jedinstvenog bića braka, kao i bića bilo čega što je tendencija koja postoji a koja je uzrok svih raskola i rastava. Ali to sistemima nije bitno. Sistemu je jedino bitno da kontrolira. I da lijepi. To su mu prirodne osobine i živo mu se friga za nečiju nesreću. Lijepi li lijepi…

Kako stvoriti ta nova bića tih odnosa? Tako da je posebno mladi poduče da se za unutarnje potrebe ne traže vanjske forme. To što se danas radi i što vidim, nalikuje mi kokosu koji unutar sebe ima koru i dlake a izvana bijelo meso i vodu koja lebdi okolo-naokolo. To su odnosi danas općenito, takva su bića odnosa danas općenito. Rad na tome nije nikakva duhovnost, nikakva nauka. Rad na tome je stvar kulture. Čak je i bračna ljubav stvar kulture. Radi se dakle o kulturološkom problemu ako problem za nekog postoji. A postoji.

 Eto, osvrnimo se i vidjeti ćemo biće tog problema kako zaluđuje i zabluđuje, kako zastranjuje na sve strane. Zašto je to tako i kako je sve počelo? To je tako zbog nedovoljno svjesne aktivnosti žene. Kada je brak u pitanju, njen zadatak u odnosu prema suprugu je krivo postavljen. Žena je danas u odnosu na vrijeme i sve što se okolo-naokolo zbiva ponajprije kulturološki klepnuta po tintari i tako klepnuta ne funkcionira na način koji vrijeme traži. Pogledajte je i vidjeti ćete da je klepnuta. Što bi žena trebala činiti a ne čini? Trebala bi, zadatak brige o, zamijeniti sa zadatkom brige o.  Radi dakle ni kriva a ni dužna krive stvari.

Priroda je muškarca da je on opijen. Čime? Opijen je mogućnostima koje mu se pružaju i koje može činiti. Ovaj je svijet, oduvijek bio a i danas je svijet mogućnosti. Muškarac je dakle, tim svijetom natreskan jer je to tako a žena bi trebala upotrijebiti svoju neprikosnovenu žensku vrijednost, stabilnost, i otkriti suprugu njegove stvarne domete. I što je važnije od svega, biti mu pri ruci u otkrivanju njegove skroz zakržljale osjećajne komponente. Dobro ga pogledajte i vidjeti ćete tu kršljavost. To bi odnos bio odnos u skladu sa stvarima kakve jesu, dakle bio bi to prirodan odnos. Biće koje danas regulira taj odnos je biće koje ženi oduzima njenu prirodu. Ali o tome, kao i dalje… drugi put. Taj drugi put je sutra.