Ne dolazim da bih krao voće
koje si razasula po skrivenim brežuljcima
gdje se topole klanjaju plamenu vjetrova
ne dolazim ni da bih pokidao tvoje cvijeće
koje nikad nisam vidio
da bih načinio od njega odoru
ni da bih sakrio u njega svoju dobrotu koju ne volim
ja dijete sprženih proplanaka.
Došla si u moj posljednji san
koji je uvijek bio privezan lijanima noći
za staru barku bajki
što je prenosila moje djetinjstvo
od obale večeri do obale jutra
od rta mjesečevog do rta sunčevog.
Zaveslao sam i evo me u tvom srcu o planino bilja
došao sam da saslušam tvoju tišinu
da pronađem mjesto gdje se rađaju vjetrovi
prije nego što razviju svoja krila
i ne budu izrešetani mačevima pustinje
ulovljeni u kamenu zamku naših gradova.
Što ima u tebi stara šumo?
evo izgubljenih snova koje nalazimo da bismo ih ponovno izgubili
poput podzemnih rijeka
koje prolaze kroz ogromne slijepe ptice
i ostavljaju leden trag iza sebe
da bi ponovno nestale u zemlji.
Tvoji uzdasi, tvoji teški uzdasi
što liče na disanje umornog starca
kog žulja rebro uspomena
dok ide kosinom dana koji ga izdaje
tvoji uzdasi, uzdasi tvojih ptica
i polomljenih grana
u svijetu što liči na apokalipsu.
Što mogu da vidim u tvojoj vječitoj tami
u tvojoj tami vječnijoj od smrti uz obalu mora
o prašumo lišća u čijim se njedrima kriju kontinenti
o prašumo što ličiš na prelomljenu dugu.
Ne vidim ništa do sunce koje se probija
poput probodenog vepra kad prolazi kroz plavo žbunje
vepar svjetlosni ulovljen u zamke
koje si razastrla na sve strane
u zrelom voću u stogodišnjim cvjetovima
gdje se susreću svemoć zemlje i snaga drveća.
Kasnije će dani bezbrojni kao i tvoje lišće
potonuti u vječnost
prije no što sedmostruka noć sedam puta oteža vrijeme.
Tada ću dočekati procvjetalo jutro
na dnu zamke koju je postavila tama!
uvijek ću se sjećati tvoje tišine
i tvoje nestvarne svjetlosti.
Oni će ličiti na oblutke razasute po pijesku
koje će stari mornar pokupiti
i složiti na dno barke
kupljene na dalekom otoku nastanjenu snovima
i kolibama koje se spuštaju na obalu mora.
Ili će ličiti na mladice ružina drveta
obojene crno
koje držim na mom stolu
gdje ih uspomena
pretvara u bogove staklenih očiju
u nijeme bogove izgubljene u mojim knjigama.
J.-J. Rabearivelo