Ne dolazim da bih krao voće

   koje si razasula po skrivenim brežuljcima

  gdje se topole klanjaju plamenu vjetrova

  ne dolazim ni da bih pokidao tvoje cvijeće

  koje nikad nisam vidio

  da bih načinio od njega odoru

  ni da bih sakrio u njega svoju dobrotu koju ne volim

  ja dijete sprženih proplanaka.

 

Došla si u moj posljednji san

  koji je uvijek bio privezan lijanima noći

  za staru barku bajki

  što je prenosila moje djetinjstvo

  od obale večeri do obale jutra

  od rta mjesečevog do rta sunčevog.

 

Zaveslao sam i evo me u tvom srcu o planino bilja

  došao sam da saslušam tvoju tišinu

  da pronađem mjesto gdje se rađaju vjetrovi

  prije nego što razviju svoja krila

  i ne budu izrešetani mačevima pustinje

  ulovljeni u kamenu zamku naših gradova.

 

Što ima u tebi stara šumo?

  evo izgubljenih snova koje nalazimo da bismo  ih ponovno  izgubili

  poput podzemnih rijeka

  koje prolaze kroz ogromne slijepe ptice

  i ostavljaju leden trag iza sebe

  da bi ponovno nestale u zemlji.

 

Tvoji uzdasi, tvoji teški uzdasi

  što liče na disanje umornog starca

  kog žulja rebro uspomena

  dok ide kosinom dana koji ga izdaje

  tvoji uzdasi, uzdasi tvojih ptica

  i polomljenih grana

  u svijetu što liči na apokalipsu.

 

Što mogu da vidim u tvojoj vječitoj tami

  u tvojoj tami vječnijoj od smrti uz obalu mora

  o prašumo lišća u čijim se njedrima kriju kontinenti

  o prašumo što ličiš na prelomljenu dugu.

 

Ne vidim ništa do sunce koje se probija

  poput probodenog vepra kad prolazi kroz plavo žbunje

  vepar svjetlosni ulovljen u zamke

  koje si razastrla na sve strane

  u zrelom voću u stogodišnjim cvjetovima

  gdje se susreću svemoć zemlje i snaga drveća.

 

Kasnije će dani bezbrojni kao i tvoje lišće

  potonuti u vječnost

  prije no što sedmostruka noć sedam puta oteža vrijeme.

 

  Tada ću dočekati procvjetalo jutro

  na dnu zamke koju je postavila tama!

  uvijek ću se sjećati tvoje tišine

  i tvoje nestvarne svjetlosti.

 

Oni će ličiti na oblutke razasute po pijesku

  koje će stari mornar pokupiti

  i složiti na dno barke

  kupljene na dalekom otoku nastanjenu snovima

  i kolibama koje se spuštaju na obalu mora.

 

  Ili će ličiti na mladice ružina drveta

  obojene crno

  koje držim na mom stolu

  gdje ih uspomena

  pretvara u bogove staklenih očiju

  u nijeme bogove izgubljene u mojim knjigama.

       J.-J. Rabearivelo