Netko je ovakav, drugi onakav. Netko je bogat, drugi je u novčaniku jadan. Jedan je jadan u glavi, drugi je pametan. Sve se zna i sve se vidi. Ili osjeti. Vidi se kada je netko jadan u glavi, vidi se kada je netko bogat i vidi se kada je netko pametan. Isto se tako vidi i sve ostalo. Jer se vidi i svi vide. Ako nisu jadni u glavi. Ili se osjeti.

Netko je uspješan a drugi neuspješan. Jedan crnči kao crnac, drugi je sada negdje bilo gdje gdje je dobro i zabavno dok drugi crnče za njega. I to se vidi. Jedan sa lokoćom stupa u odnose sa ljudima, drugi je sam kao vuk iako nema brlog. Ima nešto što nalikuje brlogu. I to se vidi. Jedan se sa lakoćom sexa, drugi mudruje oko sexa. Jedan ili jedna.

Svega ima, sve postoji i sve je u redu. Ako je u redu i dok je u redu. Ako nije, i to se vidi. Vidi se je li jadan sretan ili šaka jada. Sve van toga što se vidi, isprike su pred samim sobom i pokušaji ublaživanja vlastitog jada. I nemoći.  A i to se vidi jer se vidi. Vrti se u jedno i u isto kao u ringišpil. Ili svrdla.

A isprika ima milion. Za razliku od jada kojeg ima samo šaka. Sve je to neznanje kuda i kako mrdnuti vlastitu guzicu i zadnji stadiji lijenosti. Pred odapinjanjem i bez nade za promjenom.

Ali, uvijek to ali, da počnemo od početka. A početak je u viđenju sebe samoga. Svjesni toga ili u dubokoj nesvjesti, viđenje sebe samog svrstava u neku čovječju vrstu iz koje samo najjači mogu van. Najjači i nimalo lijeni. Viđenje sebe gradi uvjerenja i vjerovanja. U sebe ponajprije. I sve je u redu dok se ne pojavi problem. Problem se pojavljuje krivim viđenjem a viđenje se iskrivi umišljajima i zamišljajima.

Ali, uvijek to ali, koga briga kada ne briga onoga koji je svašta umislio i zamislio.  Jer, ionako se sve vidi. Što god tko umislio. Uvjeriti sebe u umišljaje i zamišljaje, to predstavlja vrstu koja je po uvjerenju šeprtlja. Što se i vidi. Svaka prilika kojem takvom padne, sa kokosa ili u naručje biva upropaštena ili neviđena. Jer je taj navikao i u uvjerenju je da mu je umjesto kokosa na glavu zveknuo anđeo. Ili arkanđeo. Ovisno o stupnju tog  uvjerenja i vještini zamišljanja. Pa umjesto da liječi glavu od ne samo udaraca kokos-kugle nego i od inih udaraca, taj stane kolutati očima, petljati jezikom i prstima po tipkovnici udarati jednu te istu verziju viđenja. A da nije ni vidio da je to kokos a kamoli shvatio da ga je zveklo. Nešto. Štogod.

Čini li vam se da sam sve to napuhao? Ne. Dovoljno je poznavati tipične uzorke ponašanja. I vidjeti. Vidjeti kokos kada je kokos a anđela kada je anđeo. Tu pomaže samo zdrava pamet. A ona se lijepi za zdrava uvjerenja, zdrava viđenja viđenja i nikako ne za ikoji od smrtnih grijeha. A evo i uzoraka:

Oni koji drame. Uvijek je negdje krepala bar neka mačka.

Oni koji svaki dan padnu bar na ravnom. ili se sapletu ako ne padnu.

Oni koji od bolesti imaju barem i uvijek – prehladu. ili ih boli trtica.

Oni koji su prazna džepa. Što god i koliko zaradili.

Oni koji imaju uvijek nešto protiv. Bilo da je riječ o državi ili nabujalim rijekama.

Oni protiv kojih je uvijek netko i kojima je po pravilu netko kriv.

Oni kojima redovno netko nanosi bol i nabija iglama srce i dušu.

Onaj koji je rođenjem vol.

Oni, pojam nemam i što ja znam koji a i ne zanima me previše.

Suprotno ovim šeprtljama, postoje i drugi uzorci i neka druga čovječja vrsta. Ona koja se služi zdravom pameti, koja vjeruje u sebe i ima ispravna uvjerenja. sretna vrsta. Oni koji se vide kako i dolikuje čovjeku. Ljudski. I ima da ima svega, i ima da se vidi. Kako treba. U ljubavi i miru božijem.