Kristali su moja ljubav. Toliko ih volim da ih iz ljubavi mlatim čekićem svakodnevno.  Kao što se obično pretjeruje sa svakom ljubavi, tako i ja pretjerujem sa kristalima. Pretjerujem svjesno. Tipično za mene i jako dobro.  Nije ljubav nešto posebno a nisu to ni kristali. Nije ni pretjerivanje. Sve je to sasvim prirodno i nikako drugačije.  Tako je za mene sasvim prirodno da imam tone kristala. Ne samo da imam tone već sam danas dovukao još. Nikad dosta.

O kristalima u nas nema baš previše knjiga. Ono malo što ima nisu ni od kakve koristi. Nije ni od kakve koristi uvjerenje da kristal išta radi. Kristal ništa ne radi u ovom slučaju. Radi pamet i dobro da radi. Radi zatucavanje ideje da kristal radi i to duboko u pamet. Što dublje zatucana, bolji kamen. Jadan kamen. I jadan rezultat. Da nema pameti, bilo bi i bez pameti i rezultata.

Kristali su naime u nama. Ono što držimo u ruci, ono što vješamo na sve moguće kuke na ormaru zvanom tijelo, ono što držimo u blizini, ništa od toga. Svašta se može desiti samo od onog što imamo u sebi. Jednom sam o tome govorio i postavilo se pitanje da li kristale unijeti u sebe sa ili bez pijenja vode. Gutati ih na suho ili na mokro. Ništa od toga. Ni na suho a ni na mokro.  

Vjerovanje da kristal išta radi blokira sve što kristal može napraviti. I pušta pamet da radi. sasvim jasno. Pametniji  je od pameti i nije mu ni na kraj pameti da radi bez a ni sa pameti kada već pamet radi. Tuđa. On spava i odmara. Gospodar je. A pamet kao pamet. Ako je malo zdrava, malo je zdrava a ako nije, nezdrava je. Postavlja se pitanje što malo zdravo i nezdravo može učiniti? Gotovo ništa. A zdravopametno, ne treba ništa ni raditi. U tom slučaju stvari idu same od sebe. Jer, vlastito je ustvari kristalno. Gdje god kamen bio. I gdje god što bilo. A od kristala se tijelo i dalje samo ježi. Bolje od svake pameti. Bodlja se ispravlja skroz tamo negdje jako u daljinu, gdje god to bilo, sve dok pamet ne povjeruje da itko išta treba raditi. Tada je kraj.

Nešto bi se znalo i radilo. Sa nečim što je starije i mudrije od samog vraga koji je bio puno kasnije od Boga samog. Da umreš od smijeha. Je li sada jasnije kako postupati sa kristalima? Ili da zaplačem?

Ne bi da plačem? ne bi ni ja. Dobro... sada ću objasniti…