Kako bi svatko od nas za sebe saznao je li glup ili je pametan, je li spomenuto glupo ili pametno, potrebno je znati nekoliko jednostavnih stvari, potrebno je slijediti nekoliko pravila. Kako vam odmah ne bi rekao jeste li glupi ili pametni, dopustite da vam kažem da pravila ima tri. A kako bi me pitali koja su to tri pravila neću za sada navoditi ni jedno od spomenuta tri. Počnimo redom…
Kolektivna su mišljenja u pravilu potpuno pogrešna mišljenja ali su istovremeno toliko puta ponovljena i ponavljanjem su postala pravila u koja se sada vjeruje. Sasvim je svima jasno da svaka laž ponovljena tri puta postaje istinom. Kako je svatko od nas podložan da uz što manje energije postigne što više, svatko od nas, prema istom pravilu lakše prihvaća koncept neke vrste prije nego što se priupita zašto bi taj koncept bio istinit. U tome leži sva tajna. E sada… svaka od tih grupa sudi o drugoj kao što sudi i o sebi. Htjela to ili ne.
Opće mišljenje da je suditi o nekome ili nečemu pogrešno je samo po sebi paradoks. Svi mi sudimo i to stalno. To je sasvim normalno ponašanje. Ne bi bilo normalno ne suditi. Ljudi žive umetnuti među druge ljude. Svaki od njih ima vlastitu skalu vrijednosti. Svaka osoba koja motri drugu osobu može njeno ponašanje usporediti sa svojim ponašanjem. Tako se dolazi do zaključka je li vlastito ponašanje prihvatljivo ili ne. Zaključak je da je suditi sasvim normalno i nije jasno zašto ne bi bilo normalno. Kako drugačije odrediti vlastito ponašanje?
Idemo sada korak dalje. Neki kažu da mišljenje o drugom treba zadržati za sebe. Reći vlastito mišljenje o drugom, tom drugom, to nikako. Naravno, tu bi sada trebalo prodiskutirati o cijeloj seriji varijabli i konstanti koje su dotičnu osobu natjerale na određeno ponašanje koje ćemo suditi i osuditi u pozitivnom kao i negativnom kontekstu ali o tome ćemo možda kasnije. Svi slušaoci će na kraju ovog govora donijeti svoj sud. Suditi ovo što govorim, identično je suditi ono što mislim. Ono što mislim, mislim u duhu onoga što jesam, dakle, radi se o meni. To znači da što god sudili, sudite mene, odnosno karakter kojim zračim. Sasvim je prirodno suditi o nečemu što ste čuli, kako bi odredili svoje mjesto i izreći o tome svoj sud.
Jedno drugo uobičajeno mišljenje odnosi se na kategorije. Ako kažem da postoji jedan ili više tipova tog i tog, tada činim neoprostivu grešku. Po meni, to nije tako. Čak i ako je, postoje mnoge iznimke. Dakle, nije. Sada ću vam iznijeti primjer kojeg sam dijelom spomenuo na početku. Izjavljujem kao primjer da postoje inteligentni i manje inteligentni. Što sam učinio? Upravo sam svijet podijelio na dvije grupe. Ali, može li itko osporiti da postoje inteligentni i manje inteligentni. Nadam se da ne. Nadalje, mogao bi reći da postoje inteligentni i glupi. A mogao bi konačno napisati i ono što mislim. Mislim da je najveći dio živućeg ljudstva glupo. Sukladno ovoj mojoj izjavi i prema pravilu reciprociteta, najveći dio vas koji ovo sluša je glupo. Postoje najmanje dvije reakcije na ovu moju izjavu. Jedni će se osjećati uvrijeđenima, drugi neće.
Oni koji se osjećaju uvrijeđenima, to su glupani iako nikada nisu o sebi tako razmišljali.
Drugi glupani, oni se neće osjetiti uvrijeđenima jer su i sami, makar i podsvjesno razmišljali na način o kojemu govorim. Među glupanima, biti će sigurno ogromna skupina onih koji ne mogu prihvatiti da su glupi i koji će za sebe naći slijedeće opravdanje: možda je najveći dio čovječanstva inteligentan a ne glup, dakle, ti koji ovo pišeš, ti si glup kao i oni slični tebi. Sada završavam bacajući rukavicu glupanima. Vi niste rođeni glupi. Nitko se ne rađa glup. Vi ste postali glupi a mogli ste postati inteligentni. Misliti i nije tako teško kako izgleda. To zapamtite.
A sada, idemo malo misliti. Postavljam pitanje, iako nepitan, koja su ta tri pravila na početku spomenuta?
To su: sudi (…), ne budi povrijeđen (…) i ne osjećaj se glupo. Tada si inteligentan. U svakom drugom slučaju si glup.