Mehaničari su kako koji. Ima ih dobrih a ima i loših. To što je netko dobar mehaničar, ne znači da je i dobar čovjek. To što je netko loš mehaničar, ne znači da je i loš čovjek. Među dobrim i lošim mehaničarima ima i boljih i lošijih ljudi ali svi su oni duše od ljudi. Jedni više a drugi manje.

Nekada su ljudi klepali kotlove, klepali stihove… svatko je klepao, mazao, klesao i krpario ono što je znao. I svi su bili jednako vrijedni u onome što rade. Što uopće nije značilo da su bili jednako vrijedni poštovanja kao ljudi.

Zatim su se neki stali diviti svom radu. I sebi kao kleparima, klesarima, krparima… Upornim divljenjem i ponavljanjem divljenja skretali su pozornost na sebe, navlačili na sebe energiju i promućurno gradili svojih ruku djelo na način da se svidi. Kako bi ga istakli. To je ta energija. Neki su se ljudima uspjeli svidjeti i na taj način nasilno postali vrjedniji od drugih. Tako je ostalo. Za sada.

Ono što nije ostalo, to je da svidjeti se i diviti se nisu riječi koje označavaju bolji, lošiji i duša. Tako da i među pjesnicima ima dobrih, loših i duša od ljudi. Onakvi kakvi su, tu smo energiju primili uzimajući njihovo. Ne kakvo im je djelo. Koliko god se divili i koliko god nam se svidjeli.

Zato ja auto uvijek popravljam kod dobrog čovjeka, dobrog mehaničara i duše od čovjeka. Ljude treba tražiti. A osjetila ostaju varljiva. Kao i energija djela.