Vjera, ljubav, strah. Bog. Pojmovi kojima smo zaokupljeni. Pa mislimo jer smo zaokupljeni. A misliti i srati, to nije isto. Nije nikada ni bilo. Tako se dešava da se neki zaokupe sranjima.

Vrijedimo točno onoliko koliko imamo a zarađujemo točno toliko koliko vrijedimo. Točno toliko. Ni više a ni manje. Svakako ne vrijedimo onoliko koliko smo umislili. Ogromna većina ljudi ne vjeruje. Kako ćemo znati koje je vrste i kolika je vjera u čovjeka? Prema onome što imaju. I to materijalnog. U bilo kom obliku. Na kraju krajeva, i sam Bog je materijalizirao da bi pokazao svoju veličinu. A kako drugačije pokazati?

Na stranu nekoliko ekstrema koji se ističu u raznorazne svrhe i iz svakakvih pobuda, materijalno je izraz vjere. Vjere u Boga, vjere u sebe kao božje dijete, vjere u pouzdanost vlastitog automobila, vjere da će mu krompiri roditi. Tamo gdje je ništa, ništa je. Tamo gdje je nešto, to nešto je tamo jer je materijalizirano. Tamo gdje nema ništa, tamo je ništa, a nema ni vjere. I tamo umjesto ljubavi caruje tlapnja. I lapnja. Koliko se lapi i tlapi, to je evidentno. Najprije se lapi sebe, zatim se lapi prva laž, poslije nje slijedi samozavaravanje a nakon toga se stane lapiti. Stane se lapiti i to za svime jer nema ništa. Da se ima, ne bi se lapilo.

Ljudi koji lape za svime, to su laponci. Oni svoje gladi iz pozicije ništa utažuju na više načina. Jedan od najčešćih je lapljenje za izmišljenim a takvo se najlakše nalazi u određenoj literaturi i napisima. Neki se odvaže i lape u vlastitoj lapnji pa pišu vlastite napise. Zašto baš na tim mjestima i na taj način? Zato što iz ništa i bez vjere nije moguće ništa drugo do uzeti nešto sitno u ruku ili buljiti u nešto. Sve ostalo je preteško i predaleko. A i neshvatljivo. Evo kako to funkcionira u praksi, objašnjeno na najjednostavniji mogući i sasvim shvatljiv način. Svima i samo jedan primjer. Uđite u imovinske kartice najvećih duhovnih vođa današnjice. ili Boga samog. Nemjerljivo materijalno bogatstvo.