Ništa ozbiljnog na ovom svijetu nema. Ni na ovom a ni u jednom drugom. Raditi naravno treba. Ali ne ozbiljno i smrknuto. Raditi je igrati se. To je ta predstava. Raditi je radost. To je ta aktivnost. Dijete kada se igra, ono radi nešto. To je ta igra.

Zašto se tome pridodaje kroz život neka ozbiljnost i zašto se pridodaje napor kao i ostale gluposti, to je ono što treba svatko za sebe razmotriti. Obično se misli da svi govorimo istim jezikom. Ne. svaki čovjek ima svoju ruku, svoja crijeva i svoj jezik. To je taj nesporazum. Pa jedan pod jednim razumije jedno a drugi drugo. Treći je već potpuno zabrazdio.

Upravo taj koji je zabrazdio u nesporazumu sa samim sobom, upravo taj koji je dakle zbunjen,  najveći je nositelj zaraze rada ozbiljnošću, naporom, mukom. To su ti virusi. To je ta mutacija. Raditi je dakle riječ koju mnogi sasvim krivo razumiju. Kao i mnoge stvari što krivo razumiju. Sve u pokušaju da ih se ozbiljno shvati. Sve u pokušaju da ozbiljno igraju predstavu koja se zove život. Pa rade... gluposti.

»Škola bi od dječjeg života trebala napraviti igru. Time ne mislim da bi dijete trebalo držati pod staklenim zvonom. Uklanjanje svih teškoća kobno je za dječji karakter. Ali sam ih život nudi u tolikoj mjeri da su umjetno stvorene teškoće s kojima suočavamo djecu posve nepotrebne.

Vjerujem kako je autoritativno nametanje bilo čega pogrešno. Dijete nikad ne bi trebalo nešto raditi dok se u njemu ne razvije mišljenje - njegovo vlastito mišljenje - da to i treba raditi. Vanjska je prinuda prokletstvo čovječanstva, bilo da je čini Papa, država, učitelj ili roditelj. Sve je to fašizam.

Većini je ljudi prijeko potreban nekakav bog; kako bi i moglo biti drugačije kada u domovima vladaju drveni bogovi oba spola, bogovi koji zahtijevaju savršenu istinu i moralno ponašanje?«

Neill