Oni koji vole, to su samo luđaci, bez Boga i bez vraga. Tako počinje...

Što radi onaj koji istinski voli? On šuti i voli. Drži jezik za zubima. To je način koji razlikuje ove od onih. Ljubav je najfinija tišina, ona najneizdržljivija, ona kao brašno, ona koja drhti od muke ako treba ali šuti. Oni koji vole, oni traže, šute i vole. Ne puštaju nikakve tjelesne zvukove. Srce im govori da nikada neće naći ali oni traže, šute i vole. To rade. Oni traže, nalaze i ostavljaju. To su oni koji se mijenjaju i koji zaboravljaju. Oni su brodovi bez sira i luke. To su oni.

Oni koji vole, to su čisti luđaci. Ludi kao šibe.  To ih razlikuje od onih. Takvi su rođenjem.  Luđaci su jer se isporučuju samo na jednu adresu, uvijek istu i jedno te isto a to može samo lud čovjek. Kao kad bi pošta isporučivala na jednu jedinu adresu.  Oni se isporučuju svaki svoj trenutak i plaču za svakim trenutkom u svojoj ljubavi koji nisu sačuvali. Isporučuju, plaču i pojma nemaju zašto plaču. I zato su isto ludi. Jer jesu. I ima li pisma koje plače?

Oni koji vole, njih brine ljubav i ništa više. Svaka druga briga im prelazi na drugog. Ne brine ih ni glad ni potresi a ni bura. Uopće ih ne brine što su ludi i što traže nešto što već imaju pred nosom. Ne brine ih ni to što uvijek negdje idu a pojma nemaju gdje. Tko to može? To može samo lud čovjek i nitko više. Oni drugi to ne mogu.

Oni koji vole, oni čekaju. Ne čekaju nikog i ništa ali čekaju. Ljubav je kao prorok koji zna za svaki slijedeći korak. Pa opet za svaki slijedeći. A oni koji znaju što ih čeka, oni su asocijalni, kao hobotnice. Žive sami u svojoj rupi i imaju krakove umjesto ruku. Tim krakovima love listove papira i pišu. Kad pišu, vratne žile im se napinju kao zmija što se napne prije ugriza. Samo što onaj koji voli, njemu nije važno da ugrize, važno mu je da se napne. Zato je napet.

Oni koji vole, oni ne spavaju. Ne spavaju, jer ako zaspu, pojesti će ih crvi. U mraku noći otvaraju oči i tresu se od sebe samih. Kao Emilio... Zatim ustaju i vire pod plahte ima li koji škorpion jer su ga sanjali dok plahta lebdi u zraku kao površina jezera što se mreška. Onda to i napišu. Krakovima i napetim vratnim žilama.

Oni koji vole, ti izviruju iz svojih pećina drhtavi i gladni i odmah kreću u potragu za duhovima. Smiju se onima koji sve znaju a smiju se i onima koji zauvijek bezuvjetno vole i koji vjerujuju da je ljubav uljna lampa koja trajno svijetli i to bez ulja. Što se njih tiče, svijetu ne treba ni znaje, ni lampe a ni ulje.

Oni koji vole, igraju se zahvatanja vode rukama, tetoviraju zrak i oblake  kako ne bi otišli. Igraju se dugo tužne igre ljubavi. I govore da za nikog nema izbavljenja. Oni koji vole, oni hodaju i plaču cijelu noć do trenutka u zori u kojem truba automobila pozdravlja pijetla i u kojem se ta dva bolna zvuka susreću. Trube jedne i kukurikanja. Ponekad do njih dopire miris tek rođene zemlje, miris ljudi koji sneni hrče i zvuk nezatvorenih slavina u kuhinjama.

Oni koji vole, pjevaju među usnama pjesmu koju nikako da nauče i uvijek odlaze iz života plačući kako je život lijep. Taj ništa nije naučio. Nema ni kad, kad voli. Tako kaže pjesma... i ovo je moj kritički osvrt.

Pošiljaoc pjesme je zatražio moje tumačenje a što sam i kako tumačio vezano za pjesmu koju mi je poslao i kako sam je shvatio, sada znate i vi.

Što reći? Mogli bi reći da je ono što sam danas izgovorio identično pjesmi koju sam pročitao. Lud neki pjesnik. Po meni.